Premda se odlazak vlč. Ivana Dužaića (64) iz Župe Blažene Djevice Marije od 7 Žalosti najavljivao nekoliko zadnjih godina, takvu je odluku nadbiskup Bozanić donio tek ovoga ljeta u sklopu redovne izmjene upravitelja hrvatskih župa.

Velečasnome Dužaiću povjerio je vođenje župe u Rakovom Potoku, pa mnogi drže kako se ne radi o nikakvoj kazni, budući je u dosadašnjoj župi s tri crkve vlč. Dužaić ostavio lijepo uređene objekte, posebno okoliš župnog dvora i crkve u Velikome Trgovišću, u što je uložio veliki osobni napor. Informacije o potezima Kaptola nisu dostupne nama smrtnicima, pa nisu izostala i neka nagađanja. Najbliže je vjerojatno činjenica da još nije za mirovinu, pa mu je, s obzirom na njegovu dob, povjerena manja župa u kojoj nema potrebe za velikim fizičkim radom. Tu može mirnije provesti godine do umirovljenja, posvećujući se pastoralnome djelovanju i konsolidaciji župne zajednice.

U Veliko Trgovišće je došao mlađi svećenik, 28-godišnji Josip Čulig rodom iz Slanoga Potoka u župi Gornja Stubica s diplomom doktora, koji je do sada službovao u Karlovcu i Samoboru. Već je prošloga tjedna imao prve sprovode, mise i vjenčanja, a na nedjeljnoj je misi svečano predstavljen župljanima. Inauguraciju je vodio Ivan Miklenić, arhiđakon Zagorskog arhiđakonata i urednik Glasa Koncila. Zabilježili smo kako su župnici doživjeli dolazak u nove sredine.

Vlč. JOSIP ČULIG, Veliko Trgovišće

ZL: Koji su Vaši prvi dojmovi nakon dolaska u ovu župu Majke Božje od Sedam Žalosti?

Vlč. ČULIG: Čast je doći u ovu hvalevrijednu župu, osobito nakon svećenika koji je puno truda uložio u župu, što materijalno, što pastoralno, što duhovno i osobno, tako da uistinu su dojmovi odlični. Kad sam dolazio više puta, još prije službene primopredaje, vlč. Ivan Dužaić mi je sve srdačno pokazao – kapelice i župnu crkvu i uputio gdje, što i zašto – stvarno prijateljski. Ovom mu prigodom zahvaljujem na tome, jer on ima najbolji uvid u cijelu župu i ja sad na temelju toga mogu nastaviti dalje raditi. Uistinu, Bogu hvala na tome i vjerujem da ćemo zajedno nastaviti ondje gdje je vlč. Dužaić stao i biti uistinu prava braća i sestre,

ZL: Vi imate dobru podlogu za svoj pastoralni rad, od stjecanja doktorata, preko ove zadnje službe vikara Župe Svete Anastazije u Samoboru.Sada imate priliku to primijeniti u novoj župi.

Vlč. ČULIG: Sigurno da. Bio sam i arhiđakon u Karlovcu u Župi Srca Isusova kod vlč. Dražena Karačića koji je ranije bio župnik u Svetome Križu Začretju, pa je tu isto puno lijepih stvari. Čovjek jednostavno raste. Samobor je specifičan, ima oko 18.000 vjernika, tako da je sigurno bilo puno toga, osobito pastoralnog rada u zajednici s mladima, bolesnicima, pa rad sa starijim osobama. Tu je puno stvari koje čovjek stječe u svom svećeničkom zvanju koje može upotrijebiti kao upravitelj župe kada može sam odlučivati, pomagati i truditi se tu ljubav Božju prenositi ljudima koji su na tom mjestu, tu je i sve ono vezano za mlade, kao nogomet, različita druženja s mladima, izleti i stvari kada čovjek svojim primjerom svjedoči ono što je Isus radio. To je uistinu važno i korisno svim ljudima, osobito onima koji su bliži toj zajednici koja je velika.

Vlč. IVAN DUŽAIĆ, Rakov Potok

ZL: S kakvim osjećajima i mislima napuštate župu u kojoj ste proveli 21 godinu?

Vlč. DUŽAIĆ: Svakako s jednim izuzetnim ponosom jer smo tih 21 godinu pokušali zajedničkim dogovorom, koji su ljudi ispoštovali, prepoznavajući u meni čovjeka koji voli odraditi posao i apsolutno bez ikakvog utjerivanja, bez ikakvih prisila, ali i bez nekakvih političkih suporta, sve to smo napravili zahvaljujući narodu i našem angažmanu isključivo. To je razlog ponosa, ali nije samo ponos, nego nakon 21 ljeto svakako da se u čovjeka uvuče malo i tuga i puno je tu emocija. Moram priznati da sam sâm sebi zadnju nedjelju čestital kak sam bil definitivno uspravan i ne cmizdrav, jer cijeli sam život govoril ljudima da moramo prihvatiti i dobro i zlo. A ovaj put je mene snašlo ono što baš nije ugodno. Ajde, ja sam vas hrabril, sad Ivane hrabar budi i ti!

ZL: Iza Vas je ostao lijepo uređen okoliš župnog dvora i crkve, ali i uređene obje kapele, kod sv. Jurja i na Strmcu.

Vlč. DUŽAIĆ: Definitivno kad ja sad vidim i uspoređujem s ovom sredinom, kad smo god nešto napravili doma u župnoj crkvi, a tu smo započinjali sve, onda smo uvijek znali da dolazi još jedno ponavljanje, pa još jedno. A onda, ako nam je štogod ostalo, onda smo si malo ciljali na župni dvor koji je lijepa kurija, ali najprije smo si htjeli urediti crkveni prostor, jer to je ono što ja vjerujem – Bogu i ljudima najdraže.

ZL: Bilo je teško svake nedjelje služiti tri mise. Ovdje ćete možda malo usporiti i možda malo polaganije živjeti?

Vlč. DUŽAIĆ: To jest jedan od ključnih razloga. Godine svoje čine. Ja se pobožno nadam da ćemo ovdje definitivno lakše živjeti i sami vidite okruženje koje je reprezentativno. Dat ćemo mi malo duše i uljepšanja u svakom slučaju i bit će to lakše. Ali, drago mi je čak da je to nadbiskup prepoznao da i u ovim godinama koje su vrlo ozbiljne, čovjek ne ode u neki zaborav ili u neku, nazovimo lijenost, jer mene to nije resilo.