Olovo je jedan od najpoznatijih teških metala i ujedno jedan od najopasnijih okolišnih zagađivača. Iako je njegova uporaba danas strogo ograničena, tragovi olova i dalje su prisutni u zraku, vodi, tlu i hrani. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da ne postoji sigurna razina izloženosti, osobito kada je riječ o djeci, čiji je organizam u razvoju izrazito osjetljiv na toksične učinke, piše Slobodna Dalmacija.

Olovo se prirodno nalazi u Zemljinoj kori, no glavni izvori izloženosti potječu od ljudskih aktivnosti. Povijesna uporaba olova u gorivima, bojama, vodovodnim cijevima i industriji ostavila je dugotrajne posljedice u okolišu.

U urbanim područjima olovo se često zadržava u tlu, osobito uz prometnice i u blizini bivših industrijskih zona. Pitka voda može biti kontaminirana zbog starih olovnih cijevi i spojeva, dok su u zatvorenim prostorima rizični izvori stare boje i kućna prašina.

Prema istraživanjima  koje provodi Centar za sigurnost hrane, Hrvatske agencije za poljoprivredu i hranu (HAPIH), olovo se povremeno detektira i u hrani, žitaricama i povrću uzgojenom na zagađenim tlima, ribi i plodovima mora iz onečišćenih vodenih sustava, pojedinim prehrambenim proizvodima životinjskog podrijetla.

Rezultati tih istraživanja u pravilu pokazuju da su koncentracije najčešće unutar zakonski dopuštenih granica, no dugotrajna izloženost malim količinama i dalje predstavlja javnozdravstveni rizik, posebno za osjetljive skupine.

Olovo dospijeva u ljudski organizam unosom hrane i vode, udisajem prašine i onečišćenog zraka, kontaktom ruku i usta.

Djeca su izložena većem riziku jer češće borave na tlu, stavljaju predmete u usta i imaju veću sposobnost apsorpcije olova u probavnom sustavu u odnosu na odrasle, piše Slobodna Dalmacija.

Znanstveni dokazi jasno potvrđuju da olovo negativno utječe na razvoj dječjeg mozga. Čak i niske razine izloženosti mogu uzrokovati: smanjenje kognitivnih sposobnosti i inteligencije, poteškoće u učenju i koncentraciji, poremećaje ponašanja, usporen rast i razvoj, pojavu anemije

Stručnjaci za javno zdravstvo naglašavaju da su ove promjene često nepovratne, a simptomi u ranim fazama mogu biti slabo izraženi ili potpuno neprimjetni.