Prethodni članak
Sljedeći članak

Zagorec tvrdi: 'Imam nevjerojatno pamćenje; sjećam se i događanja dok sam još bio u majčinoj utrobi'

Josip Tušak iz Črešnjevca kraj Tuhlja tvrdi da pamti događaj još dok je bio u majčinoj utrobi. Svoje nesvakidašnje iskustvo, iz sad već pomalo daleke 1968. godine, ovaj 49-godišnjak odlučio je podijeliti s čitateljima Zagorskog lista


Nesvakidašnja priča Josipa Tuška iz Črešnjevca kod Tuhlja zasigurno će izazvati sumnje kod mnogih čitatelja, prema Josipovim tvrdnjama, njegovo pamćenje je nevjerojatno. – Imam sjećanja jako daleko unazad. Možda se ne sjećam što je jučer bilo, ali se sjećam dogodovština iz svojeg života još dok sam bio majci u trbuhu. Majka Sofija je išla nahraniti svinje, na dvorištu su bila kola. Tata ih je dovezao konjima i išao pospremati u staju. Tad nije bilo struje i mama nije vidjela rudo te se zaletjela u njega s dvije kante u rukama, trudna sa mnom. Nakon toga se udarila u rudo, a ja tada 7-mjesečna beba nisam imal daha. Nisam mogao viknuti da je rudo, ali kao dijete u utrobi vidio sam isto kao i čovjek. Kad te nešto boli znaš to. Tako se ponaša i dijete u utrobi. Majka je trbuhom udarila u rudo točno u moju glavu, što je izazvalo prijevremeni porod – ispričao nam je Tušak pokazujući ranu na glavi, koja svjedoči o događaju otprije 49 godina.


U rodilištu
Potom je nastavio svoju nevjerojatnu priču, opisavši sjećanja iz rodilišta. – Išao sam na hitnu do doktora koji nas je „stojadinom“ vozio do bolnice u Vinogradsku gdje su me porodili sa 7 mjeseci. I kad su me porodili imal sam ranu na glavi i unutarnje krvarenje, pa sam odmah išao na operaciju. Ne sjećam se operacije, ali se sjećam kad je poslije tata došao u bolnicu. Kad me videl onak nikakvog, malog plavog žgoljavca od 1,75 kg kolko sam imal, pogladil me po glavi i rekao mi „lepi moj mali glumac“. I eto, nisam ostal lijepi al sam ostal glumac – kroz smijeh nam je ispričao Tušak.


Borac
Poslije poroda, kaže Josip, predstojala je teška borba za goli život. – Bilo je jako nesigurno. Svi su mislili da ću otići. Osjećal sam se kao da mi se život raspal, boril sam se za život. No, ja sam borac. Nakon dva mjeseca kad smo odlazili iz bolnice majka i ja došli smo kod jednog mještanina koji je rekao mami: „Kaj pak to plavo malo voziš? Tak z njega nikad čovek ne bu.“ Kad sam imal 16 godina taj me isti čovjek maltretiral dok se nisam ja postavil na njega. Onda je rekao: „Nisam znal da si tak vražji. Nisam znal da bu s tog dijeteta došel takav vrag na svijet.“ – rekao nam je Tušak koji je ovu priču već puno puta podijelio s prijateljima i znancima.


U komi
Njihove reakcije su uglavnom ispunjene nevjericom, kaže Tušak. – Smiju se ljudi, kažu da nije istina. A sve što govorim nije gluma, već istinita priča. I s liječnicima smo razgovarao. Oni kažu da je nemoguće, ali ima nekih koji misle i da je moguće, jer ja se sjećam kompletno cijelog života. Npr. kad sam imal prometnu nesreću, bil u raznim komama i operacijama, sjećam se svih operacija makar sam bil pod anestezijom. U komi si i nemaš snage, a išel bi se tuć s onim koji te ispituje. Ne možeš odgovoriti, svjestan si svega. I na operaciji si svjestan da te režu samo kaj te umrtve pa ne osjetiš. Spavaš, ali znaš da po tebi čeprkaju. Ne spavam normalno od kad sam se rodil. Imam snove i sve zapamtim čak i broj telefona, a vraćaju mi se i snovi otprije 40 godina natrag – završio je svoje svjedočanstvo naš sugovornik.

Još članaka iz "Zagorski list"

Facebook