Iz Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije objavili su i službenu potvrdu onoga što već znamo: vratio se orijentalni stršljen (Vespa orientalis), vrsta koja nije zapažena u Hrvatskoj posljednjih šezdeset godina.

Ovi kukci mogu biti vrlo opasni. Najbolje je ne dolaziti do njihovih gnijezda niti ih pokušati srušiti. To bi moglo biti iznimno ugrožavajuće jer ubod ovog stršljena može izazvati alergijske reakcije, a u težim slučajevima i smrt. 

Ubod je bolan i neugodan. Za orijentalnog stršljena je karakteristično da ubrizgava veću količinu otrova, može ubosti više puta te njegov otrov sadrži histamin, fosfolipazu, hijaluronidazu i acetilkolin, koji izazivaju upalu, bol, otok. Reakcije na ubod su najčešće lokalne te uključuju bol, crvenilo i oteklinu te toplinu i svrbež na mjestu uboda. Oteklina može trajati od jednog do tri dana. Drugi stupanj je lokalna intenzivna reakcija, a to je oteklina veća od 10 centimetara, koja traje manje od 48 sati.

Potrebno je maknuti se od mjesta napada jer stršljeni šalju feromone pa je moguće da napadnu u grupi.

U slučaju uboda, mjesto treba očistiti vodom i sapunom, eventualno staviti antiseptik te potom hladni oblog, kroz 10 do 15 minuta. Poželjno je uzeti i antihistaminik (npr. loratadin, desloratadin, cetirizin ili neki sličan) te analgetik po potrebi (paracetamol, ibuprofen...). Ako se slučajno javi otežano disanje, oticanje lica ili grla te osip po cijelom tijelu, odmah treba pozvati hitnu pomoć jer je moguće da se radi o anafilaktičkoj reakciji.

Za razliku od široko raširenog europskog stršljena (Vespa crabro), prirodna rasprostranjenost orijentalnog stršljena (Vespa orientalis) u Europi prilično je ograničena. To je jedina vrsta stršljena u europskoj fauni sa suptropsko-tropskim karakterom rasprostranjenosti te ujedno jedini predstavnik roda Vespa koji obitava i na afričkom kontinentu.

Prirodno područje rasprostranjenosti proteže se od Indije, Nepala i zapadne Kine na istoku, preko srednjeg Jadrana, južne Italije (uključujući Siciliju) i južnog Alžira na zapadu, do južnog Balkana na sjeveru i središnje Sahare na jugu.

Prvi nalazi ove vrste u Hrvatskoj datiraju iz 1897. godine, no nakon 1963. više nije bila redovito zabilježena. Noviji nalazi potječu s otoka Krka (2010.), a ove godine zabilježena je kod Solina, u Kaštelima i Splitu te u Istri kod Novigrada.

– Hrvatska obala predstavlja rub prirodnog područja rasprostranjenosti ove vrste, pa su povremene pojave u pojedinim godinama sasvim očekivane. Iako su temperature zraka i mora na Mediteranu posljednjih desetljeća porasle zbog klimatskih promjena, zasad nema znanstvenih dokaza da one izravno utječu na širenje ove vrste duž jadranske obale – poručili su iz Ministarstva.