Kad se spomene tradicionalna zagorska kuhinja, osim zagorskih štrukli, ono što većini prvo padne na pamet je purica s mlincima, budući su i purica, i mlinci, baš kao i zagorski štrukli, autohtoni i na razini EU zaštićeni proizvod Hrvatskog zagorja.

No, kao što i sami znate, purica s mlincima, koliki god specijalitet bio, u Zagorju se nikad nije jeo često, a ne jede se često niti sada. Nekad zbog siromaštva, danas zbog sve teže dostupnosti, ali i još jednog praktičnog razloga. Naime, danas su obitelji sve malobrojnije, a kad si bračni par s jednim ili dvoje djece ispeče puricu, jest će je, najvjerojatnije, nekoliko dana. I neće je pojesti.

Upravo zbog toga, purica ili puran najčešće se pripremaju za dane kad je šira obitelj na okupu, posebno za blagdan Svih svetih, za Božić i Novu godinu, što ima i svoj prirodni razlog, budući da upravo u studenom purice i purani, koji se uzgajaju na tradicionalan način, postižu svoju idealnu težinu i kakvoću mesa.

No, ako gledamo kulinarsku povijest, jedno jelo, bolje reći, način pripreme jela, koje je krajem 19. stoljeća krenulo osvajati svijet, da bi ga tijekom prošlog stoljeća u potpunosti osvojilo, je pohana piletina, koja se posebno uvriježila kao često jelo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Doduše, pohanje namirnica danas se ne smatra najzdravijim izborom za pripremu hrane, ali malo je kulinarskih tehnika koje daju toliko ukusne rezultate kao što je slučaj s pohanjem. Pohati se može gotovo sve: riba, meso, sir, povrće i gljive, ali i voće, sladoled, a čuli smo i za pohane čokoladice, kukce, cvijeće, pa i za, vjerovali ili ne, pohano kiselo zelje.

Naime, smjesa za pohanje djeluje kao košuljica unutar koje se namirnica kuha na pari i na taj način ostaje sočna i mekana. Međutim, pitate li Engleze, namirnica koja se poha, ima samo sporednu ulogu u ovoj priči, a glavna zvijezda je zlatno-smeđi hrskavi omotač. Kombinacija hrskavosti i sočnosti glavni je razlog zbog kojeg ljudi toliko vole pohance svih vrsta.

Iako su bečki, zagrebački (beogradski, ljubljanski) i pariški u redovitoj ponudi gotovo svih restorana u regiji, a mnogi čak nude i izbor između, najčešće, svinjskog buta, pilećeg filea (gdjegod i teletine), u Zagorju se posljednjih pola stoljeća u potpunosti udomaćilo pohanje svih komada piletine s kostima.

I dok pohane komade piletine neki poslužuju uz pečeni ili kuhani krumpir, a neki i uz pire, najčešća i najuobičajena kombinacija je ipak pohana piletina i rizi bizi, odnosno, riža s graškom. Kako je riječ o kombinaciji koju voli velika većina i starih i mladih, upravo je to najčešći ručak koji se nedjeljom (i ne samo nedjeljom) priprema u Hrvatskom zagorju.