ZL: Jedan si od perspektivnijih mladih fotografa na području Zagorja rođen u Rusiji, komercijalist sa stalnom adresom u Konjščini čije fotografije ostavljaju bez daha i prikazuju istinsku ˝bajku na dlanu˝. Kada se javila tvoja ljubav prema fotografiji? Što te inspiriralo, što te privuklo?

Anton: Ljubav prema fotografiji javila se kada sam imao 15 godina i to zahvaljujući olujama. Još dok sam bio klinac njihova me pojava fascinirala. Dok bi se moji prijatelji skrivali i bježali kući ja bih uvijek ostao mrvicu dulje vani kako bih osjetio tu moć prirode. Godine su prolazile, a moja je znatiželja rasla. Zanimalo me kako da je uhvatim i zabilježim kroz fotografiju pa sam počeo istraživati, isprobavati, a onda i učiti osnove fotografije. U početku sam koristio mobitel, snimao sam oluju, onda radio stop kadar i snimio zaslon u momentu kada se munja vidi. Naravno, to nije bilo ništa ekstra sve do jedne noći kada je okolicu Zagreba u večernjim satima pogodila oluja s puno udara munja. Tada sam, po prvi puta, uhvatio prizor na način na koji i danas to radim, a to je duga ekspozicija, gdje jedan kadar jedne slike traje oko 10 do 15 sekundi, sva svjetlost u tim sekundama vidi se na slici. Bio sam oduševljen rezultatom. To je bila moja mala pobjeda, pobjeda dječaka koji voli prirodu i njenu najopasniju stranu. Od tada, ne propuštam ni jednu oluju, neovisno o tome gdje se nalazim i što radim. Nekada sam bježao s nastave, danas nekad pobjegnem s posla.

ZL: Koja ti je tema ili žanr najbliži srcu?

Anton: Priroda – uvijek priroda. Nema lošeg vremena, svako je vrijeme posebno i lijepo. Priroda je takva i treba je poštivati. Volim zabilježiti dio vremena baš onakvog kakvog ga je priroda stvorila.

ZL: Koristiš li neke tehnike ili tehnologije? Što je potrebno za dobru fotografiju?  

Anton: Prošao sam put od mobitela s lošom kamerom, onda je nastupio bolji mobitel, zatim jednostavniji fotić pa onda malo bolji, a sad koristim profesionalni fotoaparat. Oprema igra važnu ulogu, ali ideja je ta koja me pokreće. Koristim fotoaparat i objektiv marke Nikon. Mogućnosti s fotoaparatom su ogromne. Zamislim neku ludu ideju, ludi kadar i znam da mogu.

ZL: Gdje najčešće fotografiraš? U čemu vidiš najveću ljepotu?

Anton: Kako se vidi i po mojim fotografijama, najviše fotografiram u mjestu u kojem živim, u Konjščini, mjestu s prekrasnom prirodom s prekrasnim izlascima i zalascima sunca. Kada se uz izlazak digne i magla, to je poseban, magičan trenutak. Kada mi je znalo biti teško, uzeo bih fotić i tik uz zoru otišao do Starog grada fotografirati. Tišina je, svi spavaju, samo ti i priroda. Zato najviše fotografija imam upravo s tog mjesta. Najveća inspiracija mi je općina u kojoj živim.

ZL: Nepredvidive vremenske prilike ono su što u tebi budi posebnu povezanost s prirodom. Kako izgleda taj proces?

Anton: Uvijek sam spreman! Prije nisam znao čitati vremenske modele niti radare pa se puno puta znalo desiti da me oluja iznenadi, a onda nisam znao kakva je, gdje je, kamo se kreće i koliko je jaka. Jednom me priroda upozorila - munja je udarila 30-ak metara kraj mene. To je bio trenutak kada sam se počeo educirati o meteorologiji i olujama. Danas proces lova na munje počinje tri do četiri dana prije, a kada dođe taj dan srce najviše radi, znaš da će biti show.

ZL: Kako koristiš dubinu i emocije u svojim fotografijama?

Anton: Volim zabilježiti spontane emocije ljudi koje fotografiram. Čovjek na fotografiji mora biti opušten, na fotografiji se mora vidjeti njegova emocija, a onda promatrač taj trenutak može proživjeti.

ZL: Kako se razvija tvoj kreativni proces? Imaš li neku rutinu ili sve prepuštaš slučaju?

Anton: Ponajviše sve prepuštam slučaju. Znam što približno moram, a ostalo je spontano, u hodu. Takav proces pokazao se kao proces koji ima više rezultata nego nekakva rutina. Slobodan sam i mogu stvarati i realizirati ideje koje sam osmislio baš na određenom mjestu u određeno vrijeme.

ZL: Kako se nosiš s kritikama? Ima li ih uopće? Kako koristiš povratne informacije?

Anton: S kritikama još uvijek nisam na ti, ali sam ih prestao uzimati k srcu. Volim kada me netko kritizira u području kvalitete ili načina rada, ali većinom,  ono što mi ljudi kažu je poput ˝Ti nisi normalan˝, ˝Ne možeš doma biti?˝ i tome slično.

ZL: Koje su neke od ključnih stvari koje si naučio tijekom svog puta kao fotograf? Postoji li neki savjet koji bi dao mlađoj verziji sebe?

Anton: Dao bih si samo jedan savjet, a to je ˝Ne boj se. Ne boj se pitati, ne boj se neuspjeha.˝ Prije sam znao cijelu noć biti vani i loviti munje pa ne uloviti ništa. Mislio sam da sam ja kriv, bojao sam se reći da nisam ništa fotografirao. ˝Ne boj se ljudi.˝ Bilo je onih koji su me viđali u polju sa stativom i fotoaparatom pred olujom i derali se na mene, prijetili mi. Nekad bi me i otjerali pa sam morao tražiti drugu lokaciju.

ZL: Kako tvoja strast prema fotografiji utječe na tebe i tvoj život?

Anton: Moja strast prema fotografiji zapravo i pokreće moj život u koji ulaze novi ljudi, nova iskustva. Svako malo sam negdje. Fotografija je ta koja stvara moj život.

ZL: Kakvi su ti planovi za budućnost? Gdje se vidiš za pet godina?

Anton: Jedna od želja mi je da imam svoj studio, ali i turističku agenciju za oluje. Ako može u Americi što ne bi i u Zagorju? Imamo što za pokazati. Za pet godina vidim se kao fotograf, lovac na oluje koji u svojoj arhivi ima tornado. Uz to, vidim se kao fotograf koji publici prenaša misao, emociju, kao fotograf koji ima moć da kroz svoja djela vraća vrijeme. Studio bih nazvao ˝Dejavu media˝.

ZL: Koji bi savjet ili inspirativnu poruku poslao budućim fotografima.

Anton: Stvarajte i maštajte, nemojte ništa uzimati zdravo za gotovo, tražite nerealno u bilo kojoj situaciji, tražite svoj kadar, slušajte sebe i svoje srce. 

Na kraju našeg razgovora, Anton je uputio nekoliko riječi onima koji su uvijek bili i jesu uz njega uz sljedeće riječi: ˝Hvala onima koji su shvaćali da na svijet oko sebe gledam malo drugačije, koji su me ohrabrivali i davali motivaciju. Hvala mojim prijateljima na koje uvijek mogu računati, a najveća hvala mojoj mami koja mi od prvog dana daje vjetar u leđa. Sve što radim i što ću raditi je zbog njih. Fotografi su dosta emotivna bića i svjestan sam da je imati takve ljude u svom životu pravo blago.˝