Odumrlo drvo dolazi u raznim oblicima u šumi, a svaki oblik predstavlja važno i drugačije stanište flore i faune. Odumrli dijelovi stabala nemaju veliku ekonomsku vrijednost, ali zato imaju veliku vrijednost u pogledu očuvanja biološke raznolikosti šuma. 

Mrtvo i odumrlo drvo iznimno je važan element očuvanoga šumskog staništa. Postojanje starih i trulih, ležećih i stojećih stabala u šumama (mrtvo ležeće drvo i mrtvo stojeće drvo) uvelike povećava biološku raznolikost. Na takvim deblima razvijaju se i brojne vrste gljiva, lišajeva i mahovina. Ona su uvjet opstanka iznimno važnih elemenata šumskoga ekosustava – od onih većih poput sova, djetlića ili šišmiša, do mnoštva malih kukaca i pauka. U dupljama starih stabala gnijezde se sove i golubovi dupljaši, a u manjim sjenice, a redovito ih nastanjuju i šišmiši.

Osigurati dovoljnu količinu mrtvog i odumrlog drva u šumi znači i osigurati staništa brojnim rijetkim, ugroženim i zaštićenim vrstama. Istraživanja su pokazala da u šumi u kojoj žive životinje ovisne o mrtvom drvu, osobito djetlići, mora biti najmanje 30 m³ mrtvog drva po hektaru šume. U idealnom slučaju potrebno je oko 8 m³ sušaca, 8 m³ ležećeg mrtvog drva i 14 m³ odumrlih, suhih grana na živim stablima.

Mrtvo, trulo ili suho drvo ili grana, glavni su izvor hrane za saproksilne kukce. Ono ne samo da hrani određene vrste kukaca, već te vrste kukaca potiču ekološku, prirodnu razgradnju tvari, odnosno stvaranje humusa.

Zakonom o zaštiti prirode propisano je da u svim šumama treba osigurati dovoljan postotak zrelih, starih i suhih stabala koji su sastavni dio šumskoogospodarskih osnova. Uklanjanje suhih i trulih grana i panjeva iz parkova i urbanih površina, uklanjanje drvne građe iz gospodarenih šuma, tzv. čišćenje šuma, nepovoljno utječe na vrste ovisne o takvim staništima.

Više o toj temi možete pročitati u Vodiču za šumovlasnike – Očuvanje bioraznolikosti u privatnim šumama na linku: https://www.zagorje-priroda.hr/publikacija/vodic-za-sumovlasnike-ocuvanje-bioraznolikosti-u-privatnim-sumama/

Ilustracija: Mirela Ivanković Bielen 
Tekst: Javna ustanova Zagorje zeleno