Kristijan Krog (31), Krapinčanin s irskom adresom, nedavno je prevalio 1124 kilometara dugačak put od švicarske Ženeve preko Italije do Pule pa do svog rodnog grada, Krapine. - Ideja je bila da sebi podignem samopozdanje, napravim ono što sam mislio da je nemoguće za mene. Htio sam i na pola puta odustati. Ali sam stisnuo zube i išao dalje - rekao nam je Kristijan. Krenuo je 25. kolovoza, a u Krapinu je stigao 1. rujna. Dnevno bi radio po 160 kilometara. - Probudio sam se u 6 i do 6.45 sam se potrudio biti na cesti. Na cesti sam bio do 7 sati navečer, radio bi pauze nakon 50 kilometara. Nekad mi je za 50 kilometara trebalo 4 sata, nekad 3 sata. Uvijek sam radio etapu od 50 kilometara, popio piće ili nešto pojeo pa nastavio – kaže. Sebe opisuje kao prosječnog rekreativca. - Moja najveća duljina prije na biciklu je bila 160 kilometara i dva dana bolnice nakon toga - šali se.

Priprema

Za put se pripremao potpuno sam. - Čitao sam putopise, išao na duže vožnje, radio kondicijske pripreme, trčanje, dosta planinarenja. Htio sam se pripremiti na uvjete vani, na kišu, vidjeti kako moje tijelo reagira i što i kada jesti - objašnjava i dodaje kako je bilo trenutaka kad je htio odustati. Emocionalni slom je doživio u Italiji.

- U Italiji nije padala kiša dva mjeseca. Na dan kad sam ja došao tamo nebo se doslovno izlijalo na mene. Bicikl mi je bio s opremom težak 7,5 kilograma. A kad je kiša pala na njega, imao je sigurno 32 kile. Svaki okretaj pedale mi je bio težak. Nisam imao drugog izbora nego stati na benzinskoj. Sjeo sam i nisam znao što da napravim, već sam počeo plakati od nemoći. Ljudi u Italiji ne znaju baš engleski i jedan čovjek me vidio i nije znao kako bi mi pomogao. Pomislio sam da idem na prvi vlak i do prvog aerodroma kupiti kartu za doma, jer ovo nema smisla. U tom trenutku me nazvala moja starija sestra Emanuela koja je poznata po vedrom duhu i primijetila je da mi nije dobro. Javila mi je dobre vijesti iz obitelji i rekla da jedva čekaju da se vratim doma i hrabrila me da mi super ide. Sjeo sam na bicikl i išao dalje - kaže Kristijan i dodaje: - Vrhunac mojeg putovanja bila je ljepota Alpa kad nisam više mogao voziti bicikl, već sam samo stao i iza jednog brežuljka vidio divlji potok. Otišao sam tamo i sjeo u potok i ta voda je bila tako opuštajuća.

Doček

Kristijan je spavao po hostelima, prenoćištima ili bi kod nekoga unajmio sobu. Kada se vratio u Krapinu, obitelj i prijatelji priremili su mu pravi doček. - Okupili su se na Trgu Ljudevita Gaja kod moje zgrade. Počastili smo se gemištom, mama je ispekla bučnicu, a zatim smo otišli do omiljenog kafića. Pofeštali smo svi skupa - rekao nam je. Što je sljedeće? - Radim primitivni kamino put gdje se nejde kroz civilizaciju i pentram se na Pireneje na 3200 metara. Tome se jako veselim, jer je to nešto posve drugačije - otkrio nam je za kraj.