Prvi dan siječnja 2023. trebao bi biti "taj dan". Kad ćemo kavu u kafićima – do tada bi trebali biti svi otvoreni i raditi punom parom - plaćati u eurima.

Bez obzira na sve nepredvidivosti koje posljedice pandemije tek mogu donijeti u ekonomskom smislu, i ministar financija Zdravko Marić i guverner HNB-a Boris Vujčić su optimisti, piše Novi list.

Dakle, blizu smo ostvarenja važnog plana Vlade Andreja Plenkovića koji od početka svog prvog mandata na čelu izvršne vlasti inzistira na što bržem ulasku Hrvatske u eurozonu. Nećemo sad o povijesnoj važnosti, jer nas od viška važnih i povijesnih datuma koji to nisu postali odavno boli glava, ali uvođenje eura bi uistinu moglo biti prekretnicom u nekakvom razvojnom smislu, ne samo simbolična kruna europskih integracija Hrvatske.

Zanimljivo, u međuvremenu su nekako utihnuli i dežurni protivnici, od Miroslava Škore i mostovaca koji su tražili raspisivanje referenduma na tu temu, pa do antieuropski nastrojenog Živog zida i EU-skeptične (doduše, iz socijalnih, a ne suverenitetskih razloga) Radničke fronte na krajnjoj ljevici.

Doduše, isto bi im bilo i da se trse oko toga – iz Vlade su podsjetili da je referendum za ulazak u EU davno održan – 22. siječnja 2012., kada se 66,3 posto glasača koji su pristupili referendumu (a takvih je bilo 43,5 posto od tada ukupnog broja birača) izjasnilo za članstvo RH u EU-u – što podrazumijeva i pristanak na uvođenje eura.

U to su društvo, od tranzicijskih zemalja, prije nas ušle Slovenija (2007.) Slovačka (2009.), Estonija (2011.), Latvija (2014.) i Litva (2015.).

"Zaokruživanje" cijena

Uostalom, Republika Hrvatska je u međuvremenu ušla u europski tečajni mehanizam (ERM II), što je ključan korak u procesu uvođenja eura. Hrvatska narodna banka uspostavila je blisku suradnju s Europskom središnjom bankom i time postala dijelom jedinstvenog nadzornog i jedinstvenoga sanacijskog mehanizma i prije pridruživanja RH europodručju.

Građani se, logično, prije svega pribojavaju – hoće li uvođenje eura značiti i "zaokruživanje" cijena, odnosno, hoće li sve preko noći poskupjeti? Ako hoće, koliko točno? Mnogi se zbog predstojeće konverzije brinu i za svoje kreditne obveze i štedne uloge. Pa se pitaju hoće li tu biti na gubitku; znači li to da bi bilo pametno "prebaciti sve u eure" i prije prelaska na novu valutu...

A kako je poznati ekonomski analitičar Velimir Šonje, ujedno i autor knjige "Euro u Hrvatskoj: za i protiv", u više navrata upozoravao, "euro za sadašnje i potencijalne dužnike može donijeti mnoge dobre stvari". Od "dugoročno nižih kamatnih stopa nego što bi bile da se euro ne uvede", preko "bolje ponude kredita s fiksnom kamatnom stopom (jer se u eurima lakše štititi od kamatnog rizika nego u kunama)", pa do "veće stabilnosti u krizama (jer je kapacitet Europske središnje banke za upravljanje krizom veći od kapaciteta Hrvatske narodne banke)", što bi na koncu trebalo pospješiti i gospodarski rast.

E sad, zaokruživanje cijena... Stručnjaci se slažu da je "u prvom valu" to moguće očekivati (govori se o prosječnom rastu cijena od 0,25 posto), ali isto tako ukazuju da ponuda i potražnja čine svoje, zbog čega se podrazumijeva i da iste robe i usluge danas ne stoje jednako u svim zemljama unutar europodručja. A to što su negdje cijene manje ne znači nužno i da ljudi tamo bolje žive, da imaju bolji standard.

Pozivanje na suverenitet kao emocionalno uporište protivnika eura i općenito više eurointegracija također ne zvuči pretjerano uvjerljivo za sve koji ne žele ostati na kavanskoj razini lamentiranja o temi. Osim, jasno, ako pod suverenitetom u 21. stoljeću ne shvaćate postavljanje topova na granice, uz protekcionizam ili barem jačanje državnog monopola u ekonomskom smislu.

Zato ćemo opet citirati Šonju: "Čak i najmoćnije države svijeta nisu apsolutno suverene. Svatko reagira na svačiji ekonomski, politički, sigurnosni, kulturni ili kakav drugi potez. U umreženom svijetu, u igri svakoga sa svakim, suverenitet nije apstraktna kategorija. Za male zemlje osobito vrijedi da delegiranjem ('ulaganjem') suvereniteta u nadnacionalne institucije u nekim stvarima mogu postići bolje učinke za svoje građane nego ako suverenitet koriste same".