Eto, i godišnji odmor je prošao i valja nastaviti raditi punom parom. Naravno, valja krenuti i s pisanjem novih kolumni. Iako sam mislila nakon godišnjeg pisat o nekoj 'lakšoj' temi, prizor koji sam vidjela za vrijeme ljetovanja nije me ostavio ravnodušnom.

Koliko smo samo puta ponovili da je situacija, ekonomska naravno, vrlo teška i da ljudi na razne načine 'krpaju' kraj s krajem. Tako, dok sam ja sa svojom boljom polovicom uživala na plaži u suncu i moru, do nas je sjela žena. Starija žena s hrpom vrećica u ruci. Znatiželjno je gledala plažom. Iako sam isprva mislila da je tek običan turist kakvih je na plaži bilo na stotine, ona to nije bila. Njen je znatiželjan pogled tražio plastične boce. Vrijeme je prikratila kupanjem, no cilj njenog dolaska na plažu bile su plastične boce koje su joj, vrlo vjerojatno, jedini izvor preživljavanja.

Možda nekog takav prizor ne bi nimalo dirnuo, ali mene je. Čak sam se i malo sramila činjenice da ja uživam na moru, a ta žena skupljajući boce, skuplja sebi za kruh. Sreća u njenom pogledu kad je našla bocu bila je teško mjerljiva. I to me najviše rastužilo.

Zar smo došli do toga da ljudima sreća postanu pronađene plastične boce jer jedino tako mogu preživjeti? Očito jesmo. Očito su ljude počele veseliti stvari koji ih u normalnim životnim uvjetima ne bi trebale veseliti. U normalnim životnim uvjetima, kojih u Hrvatskoj već odavno nema, veseliti bi ljude trebali prijatelji, obitelj, posao koji vole i sitnice koje ih vesele.

No ljudi su odavno postali prezabrinuti, preotuđeni, na rubu egzistencije... Hoće li se to promijeniti u skorijoj budućnosti? Meni se ne čini. Mnogo mladih ljudi željelo bi raditi, a nema gdje. Završili su škole, fakultete, uvjeravali su ih da ima će biti posla, a danas tisuće i tisuće ljudi u Hrvatskoj na burzi čekaju, čekaju i čekaju. A rijetki u nekom razumnom vremenu dočekaju pošten i dobro plaćen posao.

Tragično je što će mnogi od njih završiti kao gospođa s plaže s početka priče, kao sakupljači boca kojima dvanaest boca čine kruh. Tužno. Istina je da na mladima svijet ostaje, ali se ni oni stariji ne smiju zaboraviti jer i oni moraju imati priliku i uvjete za dostojanstven život. A dostojanstven život nikako nije u pedesetim godinama jedva preživljavati sakupljajući boce.