Prošlog je tjedna sve nacionalne medije ponovo preplavio slučaj nestale Drnišanke Anotnije Bilić. Kao što već svi znate, nakon više od godinu i pol potrage pronađeni su posmrtni ostaci nesretne Antonije.

Ali ne, nisu ih pronašli policajci ni pripadnici Gorske službe spašavanja, nego puki prolaznici. O tome je li bilo propusta u istrazi ja ne bih raspravljala. Mene je zaintrigiralo nešto drugo. Za Antonijom je pokrenuta najopsežnija potraga u hrvatskoj povijesti. Isušilo se jezero, na terenu su bile tisuće policajaca, vatrogasaca i planinara kao i nekoliko desetaka specijalno obučenih pasa.

Od vremena kad je Antonija nestala, pa do njezinog pronalaska, nestalo je još zasigurno nekoliko desetaka ljudi. Mnogi među njima također su djeca. No o njima u medijima nismo ništa čuli, a za njima nije pokrenuta opsežna i skupa potjera. Da se razumijemo, ono što se dogodilo Antoniji Bilić užasno je i tužno. Opravdavam svaki dan potrage i svaki postupak koji je poduzet da bi se našla. No zašto se i za svakim drugim djetetom ili osobom ne pokreće takva potraga?

Putem medija gotovo svakodnevno smo preplavljeni desecima fotografija ljudi koji su nestali i kojima se gubi svaki trag. Naravno, neki od njih budu brzo nađeni i vrate se kućama, a što je s ostalima? Za što o njima ne piše u medijima i ne pokreću velike potrage?

Naravno, skupo je sve to, ali svaki život vrijedi jednako, radilo se o životu mlade djevojke koja je nestala ili žene u srednjim godinama s psihičkim problemima. Možda bi i mediji trebali koji puta, osim fotografija osoba koje su nestale i apelima za pomoć, objaviti i neku vijest o tome tko je pronađen. Osobno sam imala prilike posjetiti obitelj čiji je član netragom nestao.

Teška je to neizvjesnost i nakon što prođu dani, tjedni i mjeseci, samo želite znati što se dogodilo s vašim članom obitelji, rekla mi je sestra nestalog. Nada je ono što drži sve one koji nekog traže. Nada da je osoba živa, i da će se, bez obzira na to koliko vremena prošlo, ipak vratit u svoju obitelj. No s odmakom vremena, i nada biva sve manja, a obitelj samo želi znati sudbinu nestalog ma kakva ona bila. O nekima se nikada ništa ne sazna.

Težak je to križ i teret za obitelj. Jedna je obitelj taj teret barem djelomično skinula s leđa. Obitelj Bilić dostojno će moći sahraniti svoju kći, sestru, unuku… No jedan dio tereta zauvijek će ostati na njihovim leđima. Tuga.