Samozatajnost i skromnost u ljudi jamačno je vrlina, ali ne uvijek isplativa! O Đurđici Srebačić je riječ. Višoj medicinskoj sestri po obrazovanju, s radnim mjestom u ginekološkoj ambulanti ispostave Doma zdravlja KZŽ u Zaboku, Bistričanki rođenjem, s mjestom stanovanja u Bedekovčini. Dugo je skupljala hrabrost da javnosti predstavi svoje pjesničko stvaralaštvo, a ono ju je 24. travnja odvelo u Beč, kao sudionicu 5. Hrvatskog pjesničkog festivala „Proljeće u Beču“. Tako se, zahvaljujući Đurđici, kajkavska riječ prvi put čula u sjeni perivoja Schὅnbrunna, ljetne rezidencije Habsburgovaca od 18. stoljeća do 1918. godine. Zatim je 9. svibnja u Mariji Bistrici proslavila 45. obljetnicu završetka osnovnoga obrazovanja, susrevši se s nekadašnjim školskim prijateljem, svjetski znanim znanstvenikom prof. dr. Ivanom Đikićem. Na svojem Facebooku oglasila se 12. svibnja, na Međunarodni dan sestrinstva, a najdraži joj je dan bio petak, 15. svibnja, njezin 60. rođendan. Obiteljski ga je obilježila dan poslije, kod kćeri i zeta u Varaždinu, prateći na TV rukometni susret reprezentacija Hrvatske i Švedske iz varaždinske arene, a sudio je njezin zet Zoran Lončar, međunarodni rukometni sudac. Hrvatska je pobijedila!

Proljeće u Beču

Hrvatski pjesnički festival „Proljeće u Beču“ organizira TV Wien i tamošnja Hrvatska zajednica umjetnika, a posvećen je hrvatskoj riječi, poeziji, umjetnosti i kulturnoj baštini. Njegovi sudionici zajedno slave „ snagu jezika, stvaralaštva i zajedništva“. Kako se Đurđica našla među njima?

-Moja Facebook prijateljica, Marija Mihac iz Velike Gorice, koja radi u Beču i koju do sada nisam poznavala, čitala je moje stihove koje objavljujem na FB-u. Kako sudjeluje u organizaciji festivala, pozvala me kao sudionicu. Meni je sve to bilo malo neobično, a i mislila sam kako ću sama u Beču, pa sam je zamolila mogu li još koga povesti? Suglasila se, pa sam tako u Beč krenula s Đurđicom Gospočić iz Stubičkih Toplica i Stjepanom Kraljem iz Sesveta, s kojima se viđam na raznim recitalima, koji također pišu kajkavštinom. Tri dana ispunjena stihovima, zvucima violine i toplinom ljudskih duša ostavili su trag koji se ne zaboravlja .Tako se prvi put dogodilo da je netko iz Hrvatskoga zagorja bio sudionik ovoga događaja u Beču, kojemu je prisustvovao i hrvatski veleposlanik. Imali smo tri nastupa – spominje Đurđica koja piše i na standardu, a odabrane je stihove objavila u svojoj prvoj zbirci „Kočija od zlata“ , predstavljene javnosti prošle godine u Bedekovčini, Mariji Bistrici i Zaboku.

Za svoju dušu

Kaže da piše otkad zna za sebe , a za javnost dvije godine:

-Uvijek sam pisala za svoju dušu. Igrom slučaja prvu sam pjesmu objavila u kolovozu 2024. na FB-u. Bilo me strah pogledati komentare, a bilo je prekrasnih, pa sam objavila drugu, treću…Onda sam se odvažila poslati pjesme
na Recital duhovnog pjesništva Josip Ozimec u Mariji Bistrici, zadnji dan natječaja. Kod kuće nitko nije znal za to. Bila sam i zaboravila na to, kad me jednoga dana kći pita: „Mama, ti nam nemaš ništa za reći?“ . Ne!, odgovorih. A
ona: „Jedna ti je pjesma nagrađena, a tri su objavljene u Zborniku“. Bila sam u totalnom šoku. To je bilo 2024. godine i od tada šaljem svoje pjesme na razne natječaje i recitale.

Zanimljiv je njezin susret s učiteljicom hrvatskoga jezika, ujedno i razrednicom u višim razredima osnovne škole u Mariji Bistrici, učiteljicom Marijom Micek. Pri svakom susretu u Mariji Bistrici pitala ju je : „Je lﹸ pišeš ? Znaš da nemrem vmreti dok ne bu tvoja zbirka“. Obećanja su se ostvarila, a Đurđica je za svoj tiskani prvijenac sve sama odradila, od odabira pjesama do ilustracija.

Ljubav s Damirom

-Malo črčkam. Boje i kist su mi ispušni ventil. Radim akvarel i akril. U planu su mi uljane boje- kaže viša medicinska sestra koja je prošla razna radilišta - od intenzivne kirurške u Zaboku do pedijatrijske ambulante u Bedekovčini , gdje je njezin pokojni svekar, dr. Ivan Srebačić, imao ambulantu opće medicine. Dežurala je i po hitnim službama. Za vrijeme stažiranja u Općoj bolnici Zabok upoznala je laboratorijskog tehničara Damira, koji je sada i sindikalni povjerenik bolnice na Bračku, s kojim je u braku od 1987. godine. Dugo je bio nogometaš,
a poslije i nogometni trener. Roditelji su tri kćeri. Matea je docentica na Filozofskom fakultetu, računalna lingvistika, a diplomirala je hrvatski jezik. Ivana je logoped. Živi u Varaždinu, a radi „preko Drave“, u osnovnoj školi, prvom malom međimurskom mjestu Kuršanec. Tena je diplomirala turkologiju i bibliotekarstvo i nakon rada u knjižnici prije dvije godine odlučila se za posao na norveškom kruzeru, kao liderica za sportsku gimnastiku. Trenutno je u Miamiju, drugom gradu po veličini na Floridi.

Đurđica je baka četvero unučadi, dviju curica i dva dečkića:

-Puno im se dajem. Luda ja za njima i oni za mnom ! Đurđica se na FB-u oglasila i na Međunarodni dan sestrinstva, 12. svibnja, napisavši, među ostalim: „Medicinska sestra, zanimanje ili poziv ili je i mnogoviše od toga biti medicinska sestra. Za neke od vas sestre su samo nabrijane, živčane babe koje piju beskonačne kave. Mnogi ne vide i ne znaju i ne zanima ih tko su zapravo one i što možda trenutno rade i s čime se sve susreću u trenutku
kad vam se ne mogu javiti na telefon ili kad krate razgovor. Mnogo se mojih godina nakupilo u tom poslu, mnoge neprospavane noći, mnogo tuđe boli, jada i muka našlo mi se na leđima. Vjerujte mi, samo oni koji rade taj posao mogu znati i razumjeti ovo o čemu govorim“.

Susret s Đikićem

Iz Njemačke je na proslavu đačke obljetnice došao i svjetski ugledni znanstvenik Ivan Đikić.

-Taj je vikend bio slobodan i došao je. Obnovili smo sjećanja. Bio je odlikaš, u prirodnim predmetima odskakao je od svih nas. Unatoč velikoj znanstvenoj slavi i statusu njemačkoga akademika, vrlo je jednostavna osoba, komunikativan, ničim ne pokazuje da odskače od nas drugih – kaže Đurđica koja je okupljenim prijateljima pročitala stihove svoje pjesme „U srcu“. Prisjetili su se i svojih negdašnjih učitelja. Đurđica ponovno spominje gospođu Mariju Micak : Teško se kreće, sa dvije štake. Ima 84 godine. Reče mi: „Kad si u Mariji Bistrici, meni
je dovoljno da mi pokucaš na vrata, samo da te vidim“. A na promociju zbirke došle su mi četiri učiteljice iz osnovne škole. Među njima i Zdenka Januš. Recitirala mi je pjesmu koju sam napisala u sedmom ili osmom razredu.

Jutarnja buđenja i predvečerja

Na upit o dobi dana kada najviše piše, kaže: “Nerijetko noću, kad nemam sna, a dođe mi inspiracija. I brzo zabilježim na mobitel, jer do ujutro zaboravim“. Omiljena su joj doba dana jutarnja buđenja i predvečerja, posebice kad je u Povljani na otoku Pagu, gdje ima svoju oazu. Samo galebovi i ona! I tu priči o Đurđici nije kraj, jer surađuje i sa Udrugom oboljelih od multiple skleroze, autoimune bolesti središnjeg živčanog sustava. A možda bismo s njom, zajednički hodajući desetak kilometara, čuli još mnogo lijepih riječi o drugim njezinim aktivnostima.