Jednu malu djevojčicu zapazio sam negdje prije 14 – 15 godina kako se uspješno „igra“ nogometa sa dječacima u Zagorcu iz Krapine. Već godinu – dvije kasnije morao sam pisati o njenoj ekipi koja je 2008. godine osvojila poznati turnir „Mara 2008.“ na kojem je bila jedina djevojčica u sastavu koje je vodio trener Mladen Ferk a kapetan joj je bio Antonio Majcenić ( danas igra u slovenskom drugoligašu Rogaškoj, op.a. ) da bi 2010. godine – Petra već igra za žensku ekipu – ŽNK Pregrada – pisao o njoj kao najboljem strijelcu, sedam  pogodaka u tri utakmice,  na turniru u Pregradi gdje su osim domaćina nastupili i Jackpot iz Rijeke, Agram iz Zagreba te Trnje iz Varaždina.

Kako su godine odmicale tako sam i ja polako gubio iz vidokruga razvoj ove mlade nogometašice. U ovo pretprazničko vrijeme sreo sam je nakon dugo vremena i iskoristio priliku da prođem sa njom kroz njenu dosadašnju karijeru. 

Za svako bavljenje sporta potrebna je ljubav. Otkuda ljubav prema nogometu jer je uvriježeno mišljenje da je to isključivo muški sport i  kako si krenula u taj „muški“ sport?

Ljubav prema nogometu je u meni otkad znam za sebe. Naravno, nije dovoljna samo ljubav. Potrebno je puno rada i odricanja kako bi se postigao uspjeh. Mnogi će reći da je nogomet muški sport.  To su oni koji nisu došli pogledati nas žene kako igramo. Jedino što nije isto su financije i posjećenost gledatelja. Počela sam igrati sa 10 godina. Svaki dan sam sa bratom i bratićem igrala nogomet na ulici a onda su oni jednog dana odlučili otići trenirati u Zagorec a ja sam ostala sama. Dosadno ! Tada sam odlučila, da „ubijem“ dosadu, idem i ja na trening. U početku  su me svi „čudno“ gledali, i obitelj i dečki u klubu, ali  je nakon nekoliko treninga i utakmica sve krenulo prema normali. Prvi  mi je trener bio Mladen Ferk a na mene je najveći utisak postavio trener futsala Jakov Ungarov.

Danas si u Dinamu. No, kako je tekao put do Dinama ?

Nakon mojih početaka u Zagoru došlo je i vrijeme kada više nisam mogla nastupati sa dečkima i najlogičniji je put bio da odem u nedaleku Pregradu koja je imala ženski nogometni klub. Tamo sam bila do 2018. / 2019. godine a nakon upisa na fakultet, KIF, jednu sam sezonu provela u Rijeci ali zbog napornih putovanja Zagreb – Rijeka  - Zagreb odlučila sam da nađem klub na povoljnijoj lokaciji i upravo u to vrijeme je Dinamo ušao u Prvu ligu te sam ja postala njegovom članicom. Osim velikog nogometa aktivno sam se bavila futsalom te sam gotovo pet godina bila članica Alumunusa ( Sesvete ) da bi nakon osnivanja ŽMNK Dinamo postala članica matičnog kluba u kojem igram i veliki nogomet.

Svaki sportaš želi biti reprezentativac. Da li si član reprezentacije ?

Prije svega želim naglasiti da je braniti nacionalne boje velika je čast za svakog sportaša i nedosanjani san velike većine “običnih” ljudi, a moj se san ispunio jer poseban je osjećaj koji se ne može opisati kada obučete dres Hrvatske a zasvira himna. Bila sam članica U – 17 i U – 19 reprezentacije a odigrala sam i nekoliko utakmica za  A reprezentaciju. Koliko sam utakmica odigrala na žalost ne znam i jednog ću dana morati posložiti i tu statistiku. I kada misliš da se sve posložilo dogodila mi se povreda ( prednji križni ligamenti ) tako da sam pauzirala gotovo dvije godine da bi nakon povratka, na moju veliku radost, opet dobila poziv za reprezentaciju. Upravo u negdje tom vremenu formirala se futsal reprezentacija Hrvatske pa sam odlučila da ako dobijem poziv za reprezentaciju u oba segmenta – veliki i futsal – da ću se odazvati pozivu za futsal reprezentaciju.  U klubu nas je četiri reprezentativke ( Marija Žagar, Karla Kurkutović, Nika Petarić i ja ) pa je sve lakše na reprezentativnim okupljanjima.

Najljepši trenuci u karijeri.

Bilo je puno lijepih trenutaka ali izdvojiti ću samo neke – na sveučilišnom prvenstvu Europe u futsalu postali smo europski viceprvaci; osvajanje naslova državnog prvaka sa Alumunusom kada nitko prije početka prvenstva nije računao na nas i svrstavao nas u red autsajdera; zatim igranje finale Kupa kao članica Pregrade; prvo osvajanje Kutije šibica ( 2017. ) sa Alumunusom te ove godine osvajanje Winter Cupa jer smo prije ovog osvajanja čak tri puta izgubili finale. Istaknuti ću još i ovo – ove godine osvojili smo ( KIF ) sveučilišno prvenstvo a ja sam dobila nagradu za najbolju igračicu te smo sve to ponovili i na državnom natjecanju – prvi a ja najbolja igračica; osvojili smo prvo mjesto i u velikom nogometu dok smo na Europskom sveučilišnom prvenstvu osvojili peto mjesto.

Igračica, sutkinja, trenerica.

Da, svo troje. No, suđenjem se više ne bavim jer mi to uz sve obveze koje imam oduzima puno vremena a počela sam zaista rano sa nepunih 18 godina. Ne znam možda se u određenom vremenu i vratim u sudačke vode.  Kao sam zadnja godina na KIF-u završila sam i za trenersku C licencu te trenutno i radim kao trener limačica u Dinamu a istovremeno predajem i tjelesni dva puta tjedno u Mentossori školi.

Kutija šibica je počela. Da li ćemo gledati ?

Da. Igram za svoj ŽMNK Dinamo i u prvom kolu idemo na dvostrukog uzastopnog prvaka Kutije Micheli Tomić. To je izuzetno jaka ekipa ali ako želimo biti najbolji trebamo misliti na sebe i svoju igru  a ne tko nam je protivnik. Kad se tako razmišlja onda vas obično i rezultat nagradi. Da skratim – ove godine želimo osvojiti Kutiju.

I za kraj – što bi poručila djevojkama, djevojčicama koje žele igrati nogomet ?

Curama koje se već bave nogometom ili onima koje se žele baviti njime svakako bih savjetovala da nikad ne odustaju, nego da ustraju u svome cilju, jer nekada ni sami nismo svjesni koliko možemo uspjeti i biti dobri. Odnosno, uzela bi loptu, krenula se igrati sa njima i učiti ih najvažniju sporednu stvar na svijetu – rekla nam je na kraju Petra Bračević, nogometašica Dinama.