Prethodni članak
Sljedeći članak

Više manjih sela u okolici čuva sjećanje na rudarske dane, a među žiteljima još uvijek ima živih rudara

Stari Golubovec, podno Ivančice, nekada je slovio kao vrlo cijenjeni rudnik ugljena. Rudarska tradicija toga kraja bila je poznata širom Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. Rudnik je službeno zatvoren 1971. godine

  • posada rajže

    posada rajže


Stari Golubovec, podno Ivančice, nekada je slovio kao vrlo cijenjeni rudnik ugljena. Rudarska tradicija toga kraja bila je poznata širom Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. Od godine 1875., kad je počela prva ozbiljnija eksploatacija ugljena pa sve do 1971. kada je rudnik službeno zatvoren – smjenjivali su se vlasnici rudnika. Najviše problema zadavao je prijevoz iskopanog ugljena, pa je tako tih godina izgrađena i pruga Varaždin - Golubovec, a nakon nje i uskotračna pruga između rudnika u Starom i Novom Golubovcu. U državnom vlasništvu pod nazivom „Golubovečki ugljenokopi“ rudnik je zatvoren zbog neekonomične i skupe eksploatacije ugljena, jer su zalihe bile na velikim dubinama, a oprema zastarjela. Zatvaranjem rudnika mnogo je ljudi ostalo bez posla, a mnogi su prijevremeno umirovljeni. Više manjih sela u okolici čuvaju sjećanje na rudarske dane. Među žiteljima još je uvijek živih rudara. U trošnim kućicama mogu se pronaći mnogi rudarski rekviziti – svjetiljke, šljemovi, odjeća, alati… Nažalost, danas je u selima sve manje ljudi, sela su opustjela, stare zagorske hiže se urušavaju…

kako je izgledala rajža

 

Ostaci rudnika također su u sve jadnijem stanju. Ovo je kraj u kojem danas nema industrije, u kojem je priroda netaknuta urbanim intervencijama, tvornicama i slično. Upravo priroda u svakom godišnjem dobu na svojstven način dočarava ljepotu krajolika, čistih potočića, biljaka, plodova... Danas kad smo zbog koronavirusa prisiljeni biti u vlastitim domovina naviru zanimljiva sjećanja na kraj Lijepe naše u kojem su nekada rudari iz utrobe zemlje vadili dragocjeno crno zlato, u kojem je život bujao zahvaljujući rudniku ugljena, u kojem je između Starog i Novog Golubovca ugljen po uskotračnoj pruzi prevozila popularna mala parnjača („rajža“) s vagonetima („huntima“) na „kip“. Da bi omogućili žiteljima Starog Golubovca odlazak u Novi Golubovec kod doktora ili na vlak prema Varaždinu, vješti radnici su na jedan postroj vagona ugradili klupe s nadstrešnicom poput onih u vagonima velikog vlaka. Bilo je to vrlo osobito vozilo za prijevoz putnika, nazvano „cicka“, koja je uzorno korištena niz godina, zapravo sve do pred zatvaranje rudnika. Posljednjih godina ugljen su iz Starog Golubovca prevozili teški kamioni kiperi. Moja je namjera da barem ovim tekstom i fotografijama podsjetim cijenjene čitatelje na dio baštine u Starom Golubovcu i u četiri najbliža sela (Behini, Donji Labaši, Krsniki i Gornji Labaši) koja su u svakoj kući imala barem jednog rudara. Seoske kuće, ljudi, ostaci rudarskog života i rada, zanimljivi detalji na kućama i u njihovoj unutrašnjosti samo su dio tradicije Starog Golubovca. Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća okolna sela nisu imala električnu rasvjetu pa su se koristile trijeske, svijeće, petrolejke ili rudarske „karbiterice“. Kroz kratke priče i dogodovštine želim pokazati kako se živjelo poslije drugog svjetskog rata do zatvaranja rudnika.

Ostaci sela Donji i Gornji Labaši, Krsnici i Behini

Selo Donji Labaši nekada je imalo tridesetak kuća u kojima je obitavalo preko 120 žitelja. Danas je gotovo pusto a kuće se urušavaju. Gornji Labaši su u vrijeme rada rudnika imali također preko 20 kuća i preko 120 žitelja. Broj stanovnika se stalno smanjuje, a kuće propadaju. Selo Behini imalo je nešto manje domaćinstava. I u ovom selu nalazi se danas priličan broj napuštenih kuća, ali i obnovljenih objekata u kojima stalno ili povremeno žive njihovi vlasnici. Krsniki su u vrijeme rada rudnika imali najmanje domaćinstava i žitelja. Danas u selu živi vrlo malo ljudi a objekti se također urušavaju. Sve u svemu u navedenim selima danas stalno živi vrlo malo ljudi, dio njih je izgradio nove kuće uz prometnicu Stari i Novi Golubovec, a dio je preselio u druge krajeve. Više njih dolazi u svoje stare „hiže“ ili vikendice samo u vrijeme godišnjih odmora ili blagdana od kojih je na Dan Svete Ane među najpopularnijim dolascima.

raspelo na kraju sela

 

Učenje o higijeni

Pedesetih godina prošlog stoljeća u rudnik su dolazi „prosvjetitelji“ kako bi pored ostalog poučili stanovništvo higijenskim navikama (slično slušamo i ovih dana). Prikazivali su šesnaest milimetarske filmove koji su nas poučavali kako se umivati, kako koristiti maramice i ručnike, kako izbjegavati mogućnost zaraze, posebno sušice koja je tada (pedesetih godina prošlog stoljeća) harala, o tome kako redovito prati ruke, kako se redovito kupati, kako i gdje obavljati nuždu, kako koristiti zajedničku odjeću i obuću, kako se zaštititi od pojave ušiju i drugih nametnika, kako spriječiti širenje zaraznih bolesti, kako brisati nos, kamo pljuvati u javnim ustanovama ili kod kuće te mnoge druge korisne savjete. Podukama je uvijek prisustvovao velik broj žitelja okolnih sela. Više puta su prikazivani i igrani ili dokumentarni filmovi koje smo također s oduševljenjem gledali, pogotovo ako su filmovi bili avanturistički, kaubojski ili ratni.Kino predstave održavale su se u rudničkoj dvorani zvanoj „feljescimer“. Dvorana je uvijek bila puna rudara iz okolnih sela i članova njihovih obitelji. Među najpopularnijima bio je film „Jedan dan života“ o kojem se pričalo danima.

Prozivke rudara

Prije svakog ulaska u jamu (okno) rudnika, pješice u vodoravne kopove ili dizalima na dubinu od 150 metara, obavljala se prozivka rudara. Kako su u okolici Starog Golubovca egzistirala sela u kojima su svi ili ogromna većina obitelji imali isto prezime (Labaš, Krsnik, Behin, Bolšec), a mnogi rudari i isto ime. Samo je Labaš Stjepana pred kraj rada rudnika bilo 24 a svaki je uz ime imao i određeni broj. Kod prozivke se uvijek naglasio i broj kako bi uprava rudnika bila sigurna tko je ušao i nakon smjene izašao iz podzemlja. Ponekad su se pod zemljom u utrobi rudnika događale i nesreće. Jedne takove eksplozije metana (1951. godine) kada je poginulo sedam rudara i sam se pomalo sjećam. U izvlačenju zatrpanih rudara sudjelovali su članovi Čete za spašavanje. Samo godinu dana kasnije, 1952. godine, još veća tragedija dogodila se u rudniku Novi Golubovec, kada je poginulo 10 rudara. Bile su to prave tragedije za sve rudare, a napose za obitelji poginulih. Zato ne čudi da su se rudari pozdravljali sa „sretno“ prilikom ulaska u okna rudnika.

stara hiža

 

Prvi televizor

Rudnik je prvi kupio crno bijeli televizor i postavio ga u dvoranu za prozivke i zabave, tako zvani „feljescimer“. Gotovo svaku večer smo odlazili gledati dnevnik i neke druge emisije. To je bila prava novotarija koju gotovo nitko nije ozbiljno razumio. Nas mlade posebno se dojmio pijetao kako kukuriće. Bila je riječ o reklami za proizvode, pogotovo gotovih juha Podravke iz Koprivnice, već tada renomiranog poduzeća. Znali smo i redovito oponašati tog crtanog (animiranog) pijetla iako nam je bilo nepojmljivo kako je to moguće. Sazrijevanjem i školovanjem sve više smo upoznavali ulogu televizije i reklama. Na reklamama mnoge televizijske kuće ostvaruju svoje prihode. Prošlo je podosta vremena do mogućnosti kupnje televizora imućnijih obitelji našeg i drugih sela. Slično je bilo i s radioprijemnicima.

feljescimer

 

Kupaona

Rudnik je uz dvoranu za prozivke imao i kupaonu u kojoj su se rudari nakon smjene mogli istuširati. Voda se grijala u kotlovima sagorijevanjem ugljena. Uoči praznika ili subotom kupatilo su mogli koristiti i mještani okolnih sela. Nama je bilo zanimljivo kada su se kupale djevojke. Nekoliko nas prijatelja, kad smo znali da se kupaju djevojke, došli smo pod prozore i podizanjem na ramena jedan drugome provirivali u kupatilo. Onaj koji je bio na ramenima glasno je izvještavao što vidi. Često je to bilo kratkog daha jer su se stakla malih prozora brzo zamaglila pa nismo vidjeli ništa. Kad se saznalo za naše pokušaje gledanja golih mladih djevojaka uslijedila je „straža“ rudara koji su bili zaduženi za grijanje vode. Više nismo mogli ni blizu, osim ako smo se htjeli kupati u dane predviđene za muški dio populacije.

Krčma rudaru

Krčma je za rudare bilo mjesto opuštanja i opijanja. Mnogi rudari su „spiskali“ gotovo cijele plaće. Posebno je bilo zanimljivo kad su rudari dobili plaću jer su trebali podmiriti dugovanja pošto se moglo tijekom mjeseca piti i jesti na veresiju. Često su supruge rudara došle u rudnik kad je bila plaća kako bi od svojih muževa preuzele novac. Nedjeljom su se u gostionici okupljali i mladići koji i nisu bili rudari. Kako nismo imali novaca, mi najmlađi smo obilazili oko gostionice i smišljali kako da dobijemo neki sok. Popularna je bila kokta koju nam je ponekad kupio neki od rodbine.

ostaci gostionice rudaru

 

Tučnjava na zabavama

Zabave s glazbom (pleh muzika ili harmonika), hranom i pićem (uglavnom vino) održavale su se vrlo često u dvorani sa prozivke koja je imala dovoljno mjesta za sjedenje i ples. Rudari i ostali mještani i ljudi iz udaljenijih sela bili su redovita klijentela. Dosta se pilo vino i druga pića tako da je raspoloženje raslo iz minute u minutu. Ubrzo su mnogi pjevali, bolje rečeno mislili su da pjevaju. Drugi su pak vikali, svađali se i ometali plesače i ostale mirne sudionike zabave. Mnogo puta je počela i tučnjava nakon čega je i prekinuta zabava. Nakon zabave se dugo prepričavalo tko je koga udario, tko je dobio flašom po glavi, tko je bježao kroz prozore i slične priče. Bilo je naravno i pretjerivanja jer su se ubrzo sudionici tučnjava i svađa ponovno družili bez ikakvih problema.

Vlastite igračke

Kako u vrijeme naše mladosti nije bilo sredstava za kupnju igračaka onda smo ih sami izrađivali. Kao i sva djeca ali i u kasnijim mladenačkim godinama voljeli smo se igrati razne igre. Nismo imali kupovne igračke već smo ih izrađivali sami. Da bi igrali nogomet napravili smo „krpenjaču“ od čarape i otpadnih krpa. Pored ostalog u proljeće smo izrađivali zviždaljke („fučke“) i velike trube („rog“) od vrbove kore. Od deblje žice izrađivali smo kotače i vodilice te smo se utrkivali tko će duže trčati gurajući kotač ispred sebe a da ne padne. Kotače smo ponekad pronalazili i kod rasušenih kaca ili bačava, te starih kolica za plug. Posebno su bile interesantne „pucaljke“ od bazgovine i „meci“ od konopljine kudelje. Izrađivali smo i maske povodom fašnika od papirnatih vrećica i ljepila od brašna kojeg smo također sami pripremali. U zimskim mjesecima izrađivali smo i razna prijevozna sredstva za snijeg (sanjke, skije, daske…). Tu nam je često pomagao otac kao svestrani majstor. Radosti sanjkanja i skijanja nikad nije bilo dosta bez obzira na oskudnu obuću i odjeću koju smo imali. Koristili smo i lopate, a najbolja je za sanjkanje bila velika rudarska.

novi dom

 

Velik broj mještana ili čitave obitelji su pored imena i prezimena imali i nadimke koje su stekli nekim događajem ili nasljeđivanjem. U selu Donji Labaši najpoznatiji nadimci, koji se i danas koriste, bili su Snopa, Hrga, Temek, Rundek, Trarek, Ban, Cuparka, Pojzek, Strugar, Johan, Špinek, Kekec, Gujdek, Sosek, Pica, Kajštefec, Boncek, Kadan, Siksa, Tec, Samboljica, Drajer, Sekačica, Kovačička, Smurdek, Pakšica, Desetnik, Dašec, Pjep… Kod Gornjih Labaša poznati su nadimci Forek, Zobek, Čukek, Sajko, Vosak, Voljkica, Jaki, Sepi, Efa, Čmarek, Plužar… U selu Behini korišteni su nadimci Čefek, Poparda, Pjepar, Črnjak, Perček, Bohnek, Joškar, Pajtek, Draček, Hokelj, Josi, Počaki, Roža, Ljoljak, Tunjar, Greberača, Kajnjar, Radek i Jakup, a kod Krsnika Valjek, Temuk, Imbralec, Klajnžija,Teljec, Gregurička, Zvekica, Bebač, Vika… Ovi su se nadimci koristili u svakodnevnoj komunikaciji, pa čak i kod prozivki rudara u rudniku.

sveta Barbara, zaštitnica rudara

 


Želja mi je da ovih nekoliko informacija o rudniku kvalitetnog ugljena i dogodovština u Starom Golubovcu potakne čitatelje da u svojim domovima potraže fotografije, novinske zapise te druge dokumente i predmete (lampe, šljemove, odječu…) vezane uz rudnik Stari Golubovec i da iste doniraju za zbirku sjećanja koja će se nalaziti u novom Domu sagrađenim na mjestu starog „feljescimera“. Bit će to mini muzej rudarstva koje je neizbrisivo obilježilo ovaj kraj naše domovine. Informacije o pronađenim dokumentima i stvarima možete poslati na e-mail drago.labas@vz.ht.hr, ili na adresu Dragutin Labaš, Dobriše Cesarića 159, 42000 Varaždin te na telefon 099 749 9498.

Fotografije mogu biti i skenirane.

 


Još članaka iz "Lobor"

Facebook

Zbog jakog vjetra na Jadranskoj magistrali između Bakra i Novog Vinodolskog zabrana je prometa za autobuse na kat, vozila s kamp prikolicama i motocikle (I. skupina vozila), a na Jadranskoj magistrali (DC8) između Novog Vinodolskog i Svete Mari...

 
iz valute
u valutu

Tečajna lista služi isključivo u informativne svrhe i podliježe promjeni bez prethodne najave. Zagorje.com ne može jamčiti točnost tečajne liste koju koristi konverter. Prije provođenja stvarnih transakcija potrebno je provjeriti trenutni tečaj kod službene ustanove. Tečajna lista dohvaćena je prema online podacima Hrvatske narodne banke.

mojtv.hr - kompletan tv program