Od 8. rujna za sve đake prvake školsko je zvono označilo kraj bezbrižnog djetinjstva i početak školskih slatkih briga. Za sve, ali ne i za jednog sedmogodišnjaka iz Zagvozda kojeg prije školskog zvona svako jutro budi zvono oko vrata njegovih miljenica Zeke i Mrkove, koje doduše nisu njegove već rođakove, ali Ivan bez njih ne može započeti, niti završiti dan. Staja je u blizini njegove obiteljske kuće u zaseoku Gornji Čaglji, a ljubav koju ovaj dječak pokazuje prema kravicama bezgranična je, pišu 24 sata,

Maleni Ivan Čagalj pohađa cjelodnevnu školu u Zagvozdu. Boravak u školi od prvog dana po šest, sedam, ne školskih već sunčanih sati, za Ivana je kao i za većinu druge djece previše. Nije Ivan naučio toliko sjediti. Seosko je on dijete naviklo na igru i boravak na otvorenom. Još dok je polazio vrtić Ivan bi čim ustane najprije odlazio u staju nahraniti kravice, a onda bi se spremao u vrtić. I njegov djed pokojni Ivan zvani Ikić volio je životinje, imao je sve do zadnjih godina svojega života po tridesetak i više ovaca, koza, krava i konja.

Veliko stado poput djedovog

- Zeznuti su ti naši zabiokovski geni. Zato već sada Ivan govori kako će i on imati veliko stado kao i njegov djed Ikić - u šali će Ivanova mama Ivana ponosna na svojega sina.

- Na, na! Zekova, dođi svome Ivanu - miluje on kravicu bez straha dok priprema napoj kako bi je mogao na miru pomusti. Dok većina djece koja odrastaju u gradskim sredinama, osim na omotu čokolade kravu nikada nije vidjelo u živo, a kamo li se bez straha s njima družilo, Ivan slobodno prilazi Mrkovi, dodaje sijeno u jasle i već u sljedećem trenutku miluje je po glavi.

- Ne boj se, sada ću te ja pustiti tvojoj mami, čekaj neka se najprije malo najede kako bi i ti mogao podojiti mlijeka - razgovara Ivan sa malenim teletom koje se nalazi u odvojenom boksu dok tele miluje jezikom Ivana po ruci.

Kad uđe u staju, zaboravi na sve

- Hajde moja Mrkova, evo ti tvoga teleta - kaže Ivan koji je čim je zakoračio u staju zaboravio i na bljesak fotoaparata i na ostale prisutne u štali. Već u sljedećem trenutku uzima Ivan u posudu vode, svoj maleni bančić i odlazi do Zeke.

- Čekaj, trebam joj najprije dati napoja, malo mlake vode, kruha i mekinja. E, sada će ona biti mirna - kaže Ivan. Prilazi Zeki, okreće leđa njenoj glavi, sjeda na svoj stolac, uzima vodu iz posude, ispire vime i već u sljedećm trenutku spremno kreće s mužnjom.

- Ima mlijeka, ajde Zeka, ne boj se, sad će Ivan samo ti miruj. U ovoj sisi nema više, ali ima u ovoj drugoj. Vidiš kako ide mlaz mlijeka - ponosno će Ivan dok se kantica s mlijekom puni. I odmah nam priča što će biti dalje.

- Kad pomuzem mlijeko ću odnijeti kući, mama će mi skuhati, a ja ću popiti - nastavlja Ivan. Spretan je i samouvjeren.

- Samo da ne privali Ivane, pazi kako držiš kanticu - upozoravamo na što on spremno odgovara da za to nema šanse.

- Ma neće, trebaš znati sa životinjama i one trebaju osjetiti da ih voliš, a ja ih volim i one to znaju - sjaje dva plava oka u malenog dječaka kojemu bi mnoga gradska, ali i seoska djeca pozavidjela. Jer on to ne radi jer mora, već zato što voli.

- Prije neki dan je trebao u školi nacrtati koja mu je aktivnost najdraža kada dođe kući iz škole i znate što je nacrtao? Na jednoj strani bila je staja, konj, s druge strane krava i tele - kaže Ivanova majka. U blizini je bila i Ivanova učiteljica kojoj je kada ga je pitala je li to sve što voli spremno odgovorio kako on voli i svoje roditelje, sestre, ali da su mu crteži na ovoj slici najdraži.

Odličan i u staji i u školi

- Kada je došao kući prvo što je pokazao bio je crtež i zaključak kako nikada do sada nije bolje nacrtao konja nego na ovom crtežu - govori mama. A maleni je sav ponosan i ozarena lica.

- Rekla mi je učiteljica kako ću iz Prirodoslovlja, Praktičnih vještina i Društva i zajednice, a to je samo dio mojih predmeta dobiti peticu - ponosno će. Zna on baš kao i druga djeca kako se sve nabrojeno najbolje uči u prirodnom okruženju, a ne iz knjiga jer vještine su nešto što se stječe, a priroda i društvo upoznaje, najbolje u neposrednoj blizini.

- Sad ću Zeku izvesti malo pred staju, neću Mrkovu ona ima tele pa će se uznemiriti. Ajmo Zeka. Opa, na, na! - u smijeh će Ivan dok se Zeka malo razigrala vidjevši Lunu koja prilazi Ivanu i već u sljedećem trenutku je u njegovom zagrljaju. Kao da svaka od ovih životinja razumije što Ivan govori, a on kao da baš u svakom trenutku zna što treba uraditi da bi njegove kravice bile zadovoljne. Kad je jutarnja obveza završena Ivan sa štapom u ruci zatvara staju, potom kapiju tora i lagano odlazi prema svojoj kući. Nekada je tim istim seoskim putima odzvanjalo zvono iz stada koje je na ispašu put planine Biokovo vodio njegov djed Ikić.

Čvrsta veza

- Gleda on mene odozgo, znam ja to, a ja sam mu dao čvrsto obećanje kako ću kad porastem nabaviti krave, ovce i konja i put planine na Čagljeve staje - ozbiljno će ovaj sedmogodišnjak. Toliko ozbiljno da bi se čak i odgovorni od ministra do ostalih trebali zapitati što je važnije u životu sedmogodišnjaka, igra, boravak u prirodi ili sjedilački način učenja u zatvorenom školskom prostoru po sedam i više sati.

- Ma lijepa je moja učionica, dragi su meni moji prijatelji, ali draže je meni igrati se na zraku nego sjediti. Umoran sam, a od ovog se nikada ne umorim - govori onako ozbiljno za kraj Ivan.