U moru novih lica na glazbenoj sceni, neka vas osvoje na prvu i to energijom kojom zrače. Upravo takav je Dini Jurjec, 25-godišnjak iz Bedekovčine koji polako, ali sigurno, zauzima svoje mjesto na hrvatskoj glazbenoj sceni. Šira javnost ga je upoznala u popularnom showu 'Tko to tamo pjeva?' na Novoj TV, gdje je sudjelovao kao jedan od "tajnih glasova". No, iza kulisa reflektora krije se priča o radu, trudu, odricanju i jednom posebnom djedu. Kad se ugase reflektori i završi koncert, većina ljudi vidi samo nekoliko sati dobre glazbe. Ono što ne vide su mjeseci proba, odricanja, sumnji i trenutaka kada se zapitate ima li sve to uopće smisla. Dini o tome priča potpuno opušteno, bez velikih riječi i bez želje da od sebe napravi zvijezdu. Upravo zato razgovor s njim ne izgleda kao intervju, nego kao kava s prijateljem kojeg poznajete godinama.

Prvi nastup s bendom

Nedavno je nastupio kao predgrupa Vesni Pisarović na Bajerima u Bedekovčini. Bio je to prvi nastup s bendom koji je okupio upravo za tu prigodu, a ujedno i svojevrsna potvrda da se sav trud posljednjih mjeseci isplatio. Iako su iza njega brojne gaže, ovaj je koncert bio poseban jer je prvi put na pozornicu stao s ekipom koja dotad nikada nije zajedno svirala.

- Morali smo u kratkom vremenu navježbati veliki repertoar. Našao sam ekipu koja prvi put svira zajedno. Poznam sve te dečke od prije, ali nikad nismo skupa svirali, niti su oni međusobno ikad svirali skupa, ali to su čari. Kad na kraju skužiš da se sve lijepo spojilo to je baš velika sreća – govori nam Dini.

I upravo tada, kad se popne na pozornicu, nestane sva nervoza.

- Dok sam na pozornici, nekako sam više svoj. Inače sam opušten, ali kad pjevam osjećam da radim ono što stvarno volim. Probudi se neka sreća i adrenalin u isto vrijeme i pokušavam publici dati ono što ja osjećam u tom trenutku. To je najjednostavniji način da opišem taj osjećaj – kaže.

To je zapravo prva stvar koju primijetite kod njega. Nema unaprijed pripremljenih odgovora. Ako ne zna što bi rekao, zastane, ako ga nešto nasmije, nasmijat će se. Upravo zato ni njegova glazbena priča nije ona klasična, u kojoj će vam netko reći da je odmalena znao kako će jednog dana biti pjevač.

Dinijevi počeci

- Počeo sam s gitarom još prije osnovne škole jer je moj deda svirao gitaru, a njegov tata bio je tamburaš. Deda me gurao prema gitari. Doma me učio prve akorde i melodije, a kasnije me upisao na privatne sate kod profesora. Nije me to tada baš zanimalo. Deda je bio ono... 'moraš, moraš, moraš'. A meni je automatski bio kontraefekt. Ne moram – priča nam kroz smijeh.

Ljubav prema glazbi rasla je, ali ne i prema klasičnoj glazbi. Na njegovom putu, priznaje, bilo je i suza.

- Nije me zanimala klasika. Ja sam tada već slušao Guns N' Roses. Slash mi je bio idol. Htio sam električnu gitaru, rock, nešto sasvim drugo – prisjeća se Dini, ali djed nije odustajao.

Dini ističe kako je od samih početaka imao bezrezervnu podršku cijele obitelji, koja ga je ohrabrivala i u trenucima kada je sumnjao u sebe. 

- Danas sam im beskrajno zahvalan. Da nije bilo dedinog 'moraš' i podrške od cijele obitelji, sigurno danas ne bih bio ovdje – kaže bez imalo patetike.

Nakon privatnih satova upisao je glazbenu školu u Zaboku.

- Dobro je to išlo, ali tamo sam zapravo shvatio da me ne zanima ta vrsta glazbe – kaže.

Dok drugi pamte sate solfeggia i klasičnih skladbi, on pamti nešto sasvim drugo:

- Ja sam tada htio rock. Htio sam svirati električnu gitaru - dodaje.

Paralelno je svirao u tamburašima, a profesorica ga je prijavila i u školski zbor. 

- Prvo sam si mislio 'kaj ću ja sad u zboru?' Ali ispalo je da mi je to jako pomoglo. Tamo sam zapravo naučio super tehnike pjevanja – govori Dini i dodaje da bez tog iskustva možda nikada ne bi razvio glas kakav ima danas.

Prijatelji i bendovi

Nakon prvotno upisane srednje škole u kojoj se nije pronašao, život ga je odveo u Zabok. Upravo ondje pronašao je društvo s kojim je dijelio ljubav prema glazbi, ali i ostavio svoj trag, autor je teksta školske himne Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. No, ono najvrednije što je ponio iz te škole bila su prijateljstva.

- Tek sam tamo upoznao prave prijatelje. Zapravo sam tek tada shvatio da ih prije nisam ni imao. Bili su to ljudi koji su isto svirali, pjevali i bavili se glazbom. Odmah smo se povezali. Napravili smo bend, ali se to raspalo – kaže Dini. 

Kasnije se ta ista priča ponovila još nekoliko puta. Na fakultetu je ponovno osnovao bend. Razmišljali su o svadbama, planirali ozbiljnije svirke. I opet se raspalo. Nakon toga prvi put ozbiljno razmišlja da odustane.

- Rekao sam sam sebi 'možda ovo nije za mene. Odustajem od gitare, od pjevanja, od svega'.

Jedan poziv promijenio je sve

Pauza od glazbe nije dugo trajala. Iako je ozbiljno razmišljao o tome da odustane, nešto ga je ipak vuklo natrag. Prisjetio se preporuke jednog glazbenika koji mu je još ranije spomenuo profesoricu pjevanja. Nazvao ju je i dogovorili su termin. Kaže, pojma nije imao kod koga zapravo ide.

- Tek kasnije sam saznao da ista profesorica radi s Jelenom Rozgom, Petrom Grašom, Markom Toljom, Matijom Cvekom, Jakovom Jozinovićem i brojnim drugim poznatim imenima hrvatske glazbene scene. U to vrijeme mi je Matija Cvek bio glazbeni vrh. I onda odjednom dođeš tamo, upoznaš sve te ljude, vidiš kako funkcionira taj svijet... To je iskustvo za cijeli život – priča nam Dini.

Od tog trenutka stvari se polako počinju slagati. Dolaze prve ozbiljnije gaže. Sve više nastupa, novi glazbenici, nova poznanstva, novi krug ljudi... Tad je, kaže, shvatio da ipak sve ima smisla.

Televizija je donijela ono što je najviše priželjkivao

Kad se pojavila prilika za sudjelovanje u showu 'Tko to tamo pjeva?', dvoumio se.

– Odmah sam si rekao ne. Drugi dan sam se probudio i rekao sam sebi 'zašto ne?' Iako nisam pobijedio, nakon emisije dobio sam dosta novih pratitelja na društvenim mrežama, ali ono što mi je bilo važnije jest da su krenuli novi upiti za nastupe – kaže Dini.

Televizija mu nije promijenila život preko noći, ali dala mu je potvrdu da ide u dobrom smjeru.

- Mislim da je najvažnije bilo iskustvo. Upoznaš ljude, vidiš kako izgleda rad iza kamera i naučiš puno stvari koje kasnije možeš primijeniti na svojim nastupima – priča Dini.

Najveća trema nije bila televizija

Iako je bez problema odradio veliki nastup na Bajerima kao predgrupa Vesni Pisarović, priznaje da ga jedan drugi koncert i danas posebno dira. Bio je to ovogodišnji nastup na Plavom jezeru u Bedekovčini, prvi put pred ljudima koji ga poznaju cijeli život. Tada je, kaže, shvatio koliko podrške zapravo ima u svom kraju.

- Tamo gdje me ljudi poznaju odmalena, gdje su u publici bili susjedi, prijatelji, obitelj... To je poseban osjećaj i nekako želiš da sve ispadne kako treba. Nitko nije očekivao da ja znam pjevati ili da uopće pjevam. To je bilo svima iznenađenje. Iskreno, mislio sam da neće biti puno ljudi jer je glavni koncert bio nekoliko desetaka metara dalje, ali kad sam izašao na pozornicu i vidio koliko se ljudi okupilo, stvarno sam ostao bez riječi. Nisam očekivao takvu podršku. To su trenuci zbog kojih shvatiš da sve ono što radiš ipak netko prati – ispričao nam je.

Na pozornici zatvori oči 

Dok razgovaramo o koncertima, Dini priznaje nešto što publika često (ne)primijeti. Na pozornici često zatvori oči.

- To je, ajmo reći, ''loše'' zato jer onda nemaš više tu interakciju s publikom, nego ti žmiriš i onda sam za sebe pjevaš. Tako da treba uvijek imati malo otvorenije oči, pogledati čovjeka, dati mu do znanja da s njim pjevam. To je stvar na koju pazim. Moram više otvarati oči – kaže kroz smijeh.

Ono što publika sigurno primijeti je da ne pokušava biti netko drugi. Ne glumi. Ne razmišlja kako izgleda.

- Mislim da ljudi osjete kad netko pjeva iskreno. Ako uspijem prenijeti emociju, onda sam napravio ono zbog čega sam na nju i izašao – govori.

Možda upravo zato njegove izvedbe djeluju iskreno. Ne pokušava biti netko drugi, ne razmišlja kako izgleda i nije opterećen pokretima na pozornici.

Jedna stvar oko koje nije želio popustiti

Iako svaki izvođač ima nešto po čemu ga publika prepoznaje, kod Dinija to nisu ni frizura ni tetovaže. To su poderane traperice u kojima se pojavljuje na nastupima. Postale su njegov zaštitni znak. Profesorica pjevanja dugo ga je pokušavala nagovoriti da nastupa elegantnije.

- Govorila mi je da bih trebao nositi košulje, cipele... klasiku. Ja se jednostavno se ne osjećam tako. A baš mi je nedavno rekla da ipak ostanem vjeran svojim poderanim trapericama – smije se Dini.

Glazba nije utrka

Dok mnogi njegovi vršnjaci razmišljaju kako što prije objaviti autorsku pjesmu ili skupiti što više pregleda na društvenim mrežama, Dini ne želi žuriti.

- Autorske pjesme svakako planiram, ali ih ne želim ih objaviti samo da budu objavljene, tek sam počeo – otkrio nam je, a u međuvremenu nastupa s različitim glazbenicima. Svaki koncert, kaže, nauči ga nečemu novom:

- Sviraš s različitim ljudima, svaki put nešto pokupiš. To je možda i najbolja škola.

Postoji jedna pjesma koju više ne želi pjevati

Iako danas uživa u gotovo svakoj pjesmi koju izvodi, postoji jedna koju je, barem zasad, odlučio ostaviti po strani.

- Na satu pjevanja kod profesorice stalno smo pjevali 'Pogled u tami' Sergeja Ćetkovića i više stvarno nema šanse. Toliko smo je pjevali da je više ne mogu ni čuti. Čak ni na satu pjevanja - kaže.

- Ali na nastupima zasad nemam pjesmu koju ne volim pjevati. Sve koje izvodim volim – dodaje. Ipak, jedna mu je posebno prirasla srcu.

- Na početku nisam mogao pjevati 'Čarobno jutro' Nine Badrić jer mi je bila toliko draga da sam imao neki respekt prema njoj. Onda sam je počeo izvoditi na nekoliko gaža i bilo mi je fenomenalno. Sad sam je opet malo maknuo iz repertoara da je se ne zasitim. A od ostalih baš obožavam 'Lutku' grupe S.A.R.S. i polako je uvodim u nastupe – priča nam.

Pulska Arena san je koji ne skriva

Na pitanje postoji li pozornica na kojoj se jednog dana vidi, ne odgovara ni Arena Zagreb ni stadion.

- Pulska Arena. Bio sam tamo na Gibonnijevom koncertu i tada sam rekao sam sebi 'jednog dana želim stajati na toj pozornici'. Ne zato što je najveća, nego zato što ima posebnu energiju. Otvorena je i pjevaš pod zvjezdanim nebo – govori. Ipak, prije toga postoji još jedna želja.

- Volio bih napraviti veliki koncert u Zagorju. Pred svojim ljudima – kaže.

Jer upravo je Zagorje mjesto na kojem je sve počelo. Od djeda koji ga je tjerao da svira gitaru. Preko školskog zbora, prvih bendova i razmišljanja da odustane pa do televizije i sve većeg broja nastupa. Na kraju razgovora pitam ga kako bi volio da ga ljudi jednog dana pamte.

- Volio bih da kažu da sam bio dobar čovjek i prijatelj – odgovorio je.

Ne spominje hitove. Ne govori o nagradama. Ni o velikim dvoranama. Samo to. I možda upravo u toj jednostavnosti leži razlog zbog kojeg Dini Jurjec osvaja publiku. Bez velikih riječi, bez glume i bez potrebe da bude nešto što nije. Samo dečko iz Bedekovčine koji je zahvaljujući upornosti svog djeda, vlastitom radu i iskrenoj ljubavi prema glazbi pronašao svoje mjesto na pozornici.