Kada sjednete na kavu s arhitektom Sašom Vlajom, razgovor se ne pokreće oko građevinskih dozvola ili suhoparnih brojki. Pokreće se oko svjetla. Točnije, oko načina na koji sunce u rano jesenje popodne ulazi u dnevni boravak i zašto je upravo taj osjećaj topline najvažnija stvar koju arhitekt mora imati na umu kada povuče prvu liniju na papiru. 

Saša je arhitekt koji iza sebe ima više od desetljeća ozbiljnog rada u struci, no u njegovom nastupu nema elitizma koji se često veže uz profesiju. Iskustvo je skupljao na dva potpuno različita pola domaće arhitektonske scene: prvo u uredu 4UHA, poznatom po rješavanju kompleksnih prostornih slagalica i maksimalnoj tlocrtnoj fleksibilnosti za stvarne, svakodnevne ljude, a potom u studiju 2A arhitekti (Ćurković), gdje se radilo na luksuznim, high-end projektima bez kompromisa u proračunu i materijalima. 

Danas, kao dio tima ureda ZPK, Saša je sve te slojeve znanja spojio na novom stambenom projektu za NGH nekretnine u Donjoj Stubici. To je projekt koji, umjesto da nameće urbanu agresiju zagorskom pejzažu, pokušava s njim suptilno razgovarati. 

Arhitektura koja komunicira s lokacijom

 
Dok razgovaramo o njegovoj estetici, Saša brzo miče fokus sa sebe i okreće ga prema onima od kojih je učio. 

"Uvijek gledam autore koji znaju stvoriti atmosferu bez prenemaganja," kaže Saša. "Fascinira me portugalski arhitekt Álvaro Siza i taj njegov nevjerojatan način na koji spaja objekt s terenom, kao da je zgrada izrasla iz zemlje. S druge strane, skandinavski uredi su apsolutni majstori za prirodno svjetlo. Ali ako moram izdvojiti bazu, to je naša stara zagrebačka škola modernizma – ljudi poput Drage Iblera, Stjepana Planića i mnogih drugih." 

Zašto Planić i stari majstori danas? Saša se naslanja natrag i objašnjava s entuzijazmom nekoga tko iskreno voli svoj zanat. 

"Oni su još prije stotinu godina znali ono što mi danas često zaboravljamo zbog želje za brzom zaradom. Znali su kako uloviti sunce, kako postaviti zgradu na parcelu tako da svatko ima privatnost i kako napraviti tlocrt s dvostranom orijentacijom koji omogućava prirodno provjetravanje – nešto što je nekad bilo pod normalno, a danas se rijetko viđa. Dobar tlocrt se ne događa slučajno. To je slaganje slagalice gdje svaki prozor, svaki zid i svaki pogled moraju imati smisao. Ako stan ne funkcionira u hodu i ako u njemu nema logike kretanja, atraktivna fasada gubi svaki smisao." 

Upravo ta privrženost logici prostora osjeti se u Donjoj Stubici. Gdje god su to oblik i matrica zgrade dopuštali, stanovi su projektirani s dvostranom orijentacijom kako bi se osigurali prirodan protok zraka i optimalno svjetlo tijekom cijelog dana. Umjesto tipske zgrade kakve se masovno spuštaju na periferije gradova, cilj je bio stvoriti arhitekturu koja sluša lokaciju. 

Izmaknuti iz šablone

 
Najveća zamka suvremene stanogradnje je monotonija – osjećaj da živite u kutiji koja je identična kutiji vašeg susjeda. Saša i njegovi kolege iz ZPK ureda taj su problem riješili naizgled jednostavnim, ali pametnim potezom: svjesno su izmaknuli lođe na fasadi. 

"Htio sam izbjeći onu klasičnu priču gdje su svi stanovi identični, kao s trake," objašnjava Saša. "Ovim tlocrtnim pomacima postigli smo da gotovo svaki stan ima neku svoju specifičnost, bolju orijentaciju ili drukčiji raspored svjetla kroz dan. Za sve što radiš, uvijek moraš gledati kontekst. Istok i jug su ključni za dnevne prostore. To je esencija arhitekture – prirodno svjetlo i kretanje sunca kroz dan." 

Taj zahvat na volumenu zgrade nije napravljen samo zbog estetike na papiru. On funkcionira kao alat mikro-urbanizma. Kada izađete na svoju terasu, taj pomak vam osigurava intimu – ne dijelite prostor sa susjedovim pogledom, već imate svoj privatni kadar usmjeren prema vanjskom svijetu. 

A taj kadar u ovom projektu ima posebnu težinu zahvaljujući kutnim staklenim stijenama na terasama. Umjesto da prozor bude samo rupa u zidu, staklo se lomi na samom uglu zgrade, puštajući zagorske brežuljke duboko u unutrašnjost interijera. 

"Znam koliko ljudima znači pogled i taj osjećaj prostranosti," kaže Saša. "Zato smo išli s velikim staklenim stijenama koje brišu granicu između dnevnog boravka i vanjskog prostora. Htjeli smo stvoriti terase na kojima se stvarno živi i sjedi s društvom, a ne one uske, tipske lođe na kojima jedva ima mjesta za raširiti rublje. Arhitektura mora služiti hedonizmu svakodnevice, onom trenutku kad ujutro piješ kavu i gledaš u zelenilo." 

Standardi prilagođeni stvarnom životu

 
Mnogi budući stanari ovdje dolaze iz većih kuća i navikli su na komfor koji klasični, skučeni stanovi rijetko nude. Zato je projekt postavljen s drukčijim prioritetima: 

-Prostranost kao standard: Stanovi u prosjeku imaju veću kvadraturu, s naglaskom na široke, otvorene dnevne zone i više spavaćih soba. 

-Skriveni automobili: Podzemna garaža rješava vizualni šum parkiranih automobila, ostavljajući okoliš zgrade čistim i zelenim. 

-Prostor za stvari koje život donosi: Spremišta su projektirana s ozbiljnim dimenzijama – ona najmanja imaju preko 3 kvadrata, osiguravajući da bicikli, alati i sezonske stvari imaju svoje stvarno mjesto, izvan stambenog prostora. 

Zgrada u Donjoj Stubici, nastala u sinergiji NGH nekretnina i ureda ZPK, na kraju funkcionira kao tihi manifest Saše Vlaja. Ona dokazuje da kvalitetna suvremena arhitektura izvan velikih urbanih centara počiva na stručnom balansiranju prostora, potreba stanara i okoliša. To je objekt koji ne viče i ne traži pažnju blještavilom, već osvaja logikom, poštovanjem prema čovjeku i dubokim razumijevanjem prostora u kojem se nalazi. 

 
Više informacija o projektu i dostupnim stanovima potražite na službenim stranicama investitora: www.ngh-nekretnine.hr