Prethodni članak
Sljedeći članak

Ena Katarina Haler je arhitektica i sa svoje 24 godine najmlađa je dobitnica Nagrade Gjalski

To je povijesni roman koji počinje jednim zahtjevom za povratkom konfiscirane imovine za vrijeme NOB-a, vraća se u razdoblje 40-tih godina u Banovinu i prati jednu osobnu, pa onda i obiteljsku priču tijekom 40-tih godina uz neke kraće skokove i refleksije na razdoblje do 90-tih s kojima i završava, rekla je autorica


Na konferenciji za novinare na kojoj je objavljeno da ovogodišnja Nagrada Gjalski ide u ruke Eni Katarini Haler za roman 'Nadohvat' izraženo je veliko iznenađenje kod sviju, a posebno mladoj 24-godišnju autorici – arhitektici. Zahvalivši se cijelom Povjerenstvu, autorica Ena Katarina Haler rekla je da je neizmjerno iznenađena i puno joj znači, ne zato što je osobna priča i što je osobna jer je prva knjiga i nastajala je kroz neko njeno formativno razdoblje. – Valjda je prirodnije da se u to doba možda više vežemo za stvari nego u nekoj odrasloj dobi, ali zapravo mi znači jer nije priznanje meni već neko priznanje je u tome da čak iako ste mladi i nemate iskustva, ako nemate neku biografiju iza sebe i puno kontakata da se stvarno s radom i posvećenosti može. To mi je zapravo najljepše kod Nagrade i cijele priče oko knjige i na tome sam zahvalna kao i svima koji su je pročitali i dali joj priliku bez nekakvih predrasuda. Htjela bih nekako da ostane ta priča koja je vezana uz knjigu – rekla je Ena Katarina Haler.

 

Govoreći kratko o sadržaju knjige kazala je da je to povijesni roman koji počinje jednim zahtjevom za povratkom konfiscirane imovine za vrijeme NOB-a, vraća se u razdoblje 40-tih godina u Banovinu i prati jednu osobnu, pa onda i obiteljsku priču tijekom 40-tih godina uz neke kraće skokove i refleksije na razdoblje do 90-tih s kojima i završava. Dakle, povijesni roman o jednoj izdvojenoj sudbini koja je vjerojatno slična mnogima. Objasnila je i da je počela pisati puno prije no što je postala arhitektica. – To je bakina priča koju je ona meni pričala na mahove dok sam bila mala, koja je umrla kad sam imala deset godina i kako mi je i ona prvenstveno bila bitna, ali i ta priča zanimljiva, krenula sam je zapisivati s nekih 14 godina tako da mi je prije došla povezanost s književnosti nego s arhitekturom. Tad sam još mislila da ću biti možda fizičarka ili nešto. No, kroz srednju školu je nastao nekako taj korpus romana koji sam nastavila raditi kroz fakultet. Tako da se ljubav za arhitekturu dogodila u kasnijoj tinejdžerskoj godini – objasnila je autorica, mlada arhitektica kojoj se sviđa kako arhitektura i književnost idu skupa.

 

– Volim to kako pišem kao arhitektica, drugačije sad kao arhitektica gledam na taj tekst i drago mi je da postoji neki međuodnos da nisam isključivo u književnosti – rekla je. A kad je riječ o budućnosti sa smijehom kaže: - S obzirom kako književnici i arhitekti 'dobro' žive u Hrvatskoj teško mi se odlučiti, ali htjela bi raditi oboje . – Dodala je da se u društvu onih koji su već dobitnici Nagrade Gjalski osjeća stvarno nestvarno i nije još svjesna toga. – Iznenadilo me. Iskreno, nisam ni pomislila na to. Nestvarno je i jako je lijepo, ali malo još nisam svjesna toga. Kao da čitam o nekom drugom, a ne o sebi – bila je iskrena. A za nagradu ne može kupiti prvu kuću, ali sa smijehom kaže da može prvi auto!

 

Svoje zanimljive dojmove ispričao je i ispred izdavača, V.B.Z. Drago Glamuzina koji je isprva bio skeptičan kad mu je sa svojim romanom od 500 stranica došla mlada djevojka i još pri tom nikad za nju nije čuo, nikad ništa nije objavila, čak ni priču, nije studirala književnost, već arhitekturu. – Ali kad ušao u taj tekst i vidio da je to roman koji na tih pet kartica obuhvaća pola stoljeća i to najturbulentnijih događaja u tom stoljeću, da je vremenski i prostorno razveden, da ima jako puno karaktera, pojedinačnih sudbina, da je stilski na vrlo visokoj razini, onda sam vidio da se tu nema što razmišljati i odlučio sam da ćemo to objaviti. Rad na romanu je trajao oko dvije godine, Katarina je bila uključena u svaki dio tog procesa, vrlo je samosvjesna autorica i vizualno rješenje je njeno i doista se pokazala da u svojim godinama jako dobro zna što želi – rekao je Drago Glamuzina.

 


Iako je pročitao u cijelosti obrazloženje Nagrade književnice Božice Brkan, ispred Hrvatskog društva književnika i član Povjerenstva Ivica Matičević dodao je da se stvarno čovjek naježi kad čita roman. – Sedmu sam godinu u Povjerenstvu za Nagradu Gjalski za koju priznajem da je najvažnija prozna nagrada u ovoj zemlji i uvijek je bilo neko prešutno pravilo da se Nagrada ne dodjeljuje za prvu knjigu. To je do sada napravljeno samo u slučaju Igora Štiksa. On je tada imao 29 godina, znači ovo je najmlađa dobitnica Nagrade Gjalski, 38. po redu, s 24 godine. Što drugo reći nego: wau, odlično, super! Konačno neka se i to dogodilo, dvojbe nije bilo. Čovjek bi na posljetku pitao neko Homersko pitanje: Zar je moguće da tako mlada osoba napiše tako zreo, sustavan, dosljedan, pametan roman. On je jednostavno tako posložen i tako dobro dimenzioniran sa svojom realističkom motivaciju koju presijecaju poetički iracionalni elementi da vam doista preporučujem ovaj roman. Oduševit će vas, lako ćete ga čitati, bit ćete sretni da netko još toliko vjeruje u književnost – dodao je Ivica Matičević.

 


Predsjednik Upravnog odbora Manifestacije Dani Ksavera Gjalskog Tihomir Vrančić predstavio je program cijele manifestacije od 19. do 24. listopada. Program neće biti, u odnosu na prošle godine u smanjenom obimu, no bit će ograničen broj ljudi koji će dobiti pozivnice. Zahvalio se i Ministarstvu kulture, Krapinsko – zagorskoj županiji i Gradu Zaboku koju potpomažu manifestaciju sve ove godine, donatorima i sponzorima te medijskim pokroviteljima, među kojima je i Zagorski list.

 


A evo i drugog dijela obrazloženja književnice Božice Brkan o romanu. - Nesretne pojedinačne sudbine koje uvijek određuje politika, pobjednici, vlast nastavljaju se jedna na drugu. Dok nam je istina, ljudska i povijesna – nadohvat. Osobna priča s mnogim rukavcima, sudbinama, potragama za izgubljenim ljudima, sučeljena je s Velikom Poviješću. Ne samo u tome graničnom zemljopisnom prostoru u kojem radnja započinje 26. lipnja 1997. i vraća se na kronološki početak, kad je glavnoj naratorici Kati trinaest godina. Kao da se, ma koliko mi službeno šutjeli o tomu, sve ponavlja kao u nizanki: Drugi svjetski rat, Domovinski rat, pa i aktualne migracije, bijeg od rata i smrti s Istoka na Zapad. Zlo i grijeh, patnja i strah, nepravde i bijeg, skrivanja i faustovske pogodbe u suradnji s vlašću. Primjer su momci: Katarinin odabranik Petar, koji je na pogrešnoj strani, bjegunac, i Andrija koji postaje pravovjerni partijac.

 

Autorica prepušta čitatelju da njezin tekst iščitava iz vlastite perspektive, priča priču čak i kada prenosi citate bešćutnim administrativnim jezikom ispisane dokumente iz 1997.), iz 1946, 1944. i 2016. Deset je to godina nakon Katarinine smrti, kad je izgubivši svaku nadu pred ravnodušnošću državâ koje se smjenjuju da će nepravdu ispraviti u pravdu, već je davno u (njoj svetoj) zrinskoj zemlji, u kojoj joj počiva i ubijeni otac, zalijevajući je suzama iskopala jamu i zakopala godinama uzaludno nakupljane papire sa zahtjevom da joj vrate i otetu zemlju i iščupane korijene. Dodir s tlom, zapravo sa zemljom u koju se često spuštaju ljesovi, u rukama naraštaja zrinskih žena i kad više nisu u Zrinu kroz cijeli se roman provlači kao vrhunski lajtmotiv.

 

Jednostavno i okretno pričajući priču o proizvodnji tragedija, Katarinina unuka Katarina ne ispravlja povijest posvećujući roman majci, koja je živjela u vremenskom 'između', nego podsjeća kako književnost pripada ljudima i na njoj je da glasno pogovori o utišanom. U završnici romana retorički pita: Ima li dostojnijeg spomenika, od pedeset godina stare šume?

 

No, ne bi roman Nadohvat zaslužio Gjalskoga samo zbog te svoje duboke, razvedene priče, sage o 20. i 21. stoljeću u Hrvatskoj, koju neki, i ne pročitavši roman i ne očitavši njegove poruke, uvrštavaju u desničarske. Nadohvat je rijetko dobro, upravo virtuozno napisan roman, kako izdavač ističe, bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. To nikako nije samo povijesni roman, kako ga najčešće opisuju. Iza spoja sadržaja i kultiviranoga stila gotovo je nestvaran mladi talent, ženski glas, koji se izdvaja i ne samo u tekućoj književnoj produkciji – napisala je Božica Brkan.

 

Još članaka iz "Događanja"

Facebook

Životinja (uočena je srna) na autocesti A1 na 61+000 km između čvora NOVIGRAD i čvora BOSILJEVO I. Molimo korisnike za dodatan oprez. Zbog teške prometne nesreće prekinut je promet na autocesti A2 Zagreb-Macelj između čvorova Zabok i Sveti...

 
iz valute
u valutu

Tečajna lista služi isključivo u informativne svrhe i podliježe promjeni bez prethodne najave. Zagorje.com ne može jamčiti točnost tečajne liste koju koristi konverter. Prije provođenja stvarnih transakcija potrebno je provjeriti trenutni tečaj kod službene ustanove. Tečajna lista dohvaćena je prema online podacima Hrvatske narodne banke.

mojtv.hr - kompletan tv program