Uz nezaobilaznu Sloveniju i Europsku uniju, krizu i predizborne čarke, top tema tjedna bilo je i izdavanje knjžice za djecu. Rijetko knjižice za djecu ili bilo kakve knjige osim ako se ne radi o Nives Drpić Celzijus postanu top tema u medijima. No, u ovoj knjižici, i još pritom za djecu, radi se o tome da glavni likovi imaju dvije mame te je, kako sam autor kaže, knjižica namijenjena razvijanju tolerancije u djece odnosno da kad djeca odrastu umjesto bacanja molotovljevih koktela na Povorku ponosa (iliti na novohrvatskom jeziku Gay Pride), na povorku bacaju toleranciju i razumijevanje te, ne daj Bože, suosjećaju sa željama i traženjima LGTBQ populacije (L - lezbijke, G - gejevi, T - transseksualne osobe, B - biselskualci, Q - queer osobe).

U skladu s dobrim starim hrvatskim strahom i užasavanjem od bilo čega što odstupa od bijelo-muško-katoličko-hrvatsko-geni kameni matrice, nastala je sveopća moralna panika dobrano potaknuta od medija koji su jedva dočekali sočne izjave kako političara/ki tako i običnog puka. I ne samo da su se mediji potrudili objaviti ama baš svaku homofobičnu izjavu ama baš svake šuše u zemlji, nego se čak i portal Javno.com potrudio napraviti intervju s likom koji je bio optužen za zločin iz mržnje te odsjedio 14 mjeseci u zatvoru jer je bacao molotovljeve koktele na Povorku ponosa 2007. godine. I to intervju u kojem tip maltene ispada nacionalni heroj jerbo se on kao bijeli katoličko-hrvatski muškarac eto hrabro suprotstavio toj neprirodnoj, nemoralnoj, nekatoličkoj i nehrvatskoj Povorci. Doduše tip je u jednom u pravu, 70% Hrvata (i Hrvatica, da budemo potpuno fer) bi da ima hrabrosti napravilo isto, i s katoličko-hrvatskim ponosom odsjedilo i više od 14 mjeseci ako treba.

I tako dok se većina stanovništva zgražala nad homoseksualcima, ja sam se po ne znam koji put zgražala nad većinom stanovništva i razmišljala ima li kakva mala tolerantna zemlja s dobrom klimom u koju bih mogla emigrirati. Jer zaista sam užasnuta time što živim među ljudima koji ne prihvaćaju jednu vrlo jednostavnu stvar: Ljubav je Ljubav.

http://www.youtube.com/watch?v=BCzNSNB0zuQ


I još donekle mogu živjeti s idejom da ljudi ne razumiju, i da im je čudno. Živimo u izrazito heterocentričnom svijetu gdje malo dijete čim krene u vrtić pitamo jel ima curu odnosno dečka i cijeli naš svijet se vrti oko toga da se hetero zaljubljujemo, imamo hetero veze, hetero se seksamo, hetero se vjenčavamo, imamo hetero djecu i sve opet hetero ispočetka. I okej, ajde, to čuđenje i nerazumijevanje još i mogu donekle, uz puno truda, shvatiti. Ali neprihvaćanje tuđeg prava na vlastiti život, pljuvanje, slaganje molotovljevih koktela, ne mogu nikako shvatiti.

Bliži nam se i ovogodišnja Povorka ponosa (dakle, ne parada kako je mnogi posprdno nazivaju nego Povorka iliti popularno zvano Pride) i moje zgražanje će vjerovatno rasti i kulminirati na sam dan Povorke, koja obzirom na nove nacionalne heroje vjerovatno neće proći relativno mirno kao prošlogodišnja (kad se statistika ozljeđenih začudo zaustavila na brojci 4 - 3 muškarca i 1 žena). Onaj dio puka bez hrabrosti se barem verbalno okomi na Povorku sa standardnim argumentom, Nisam ja homofobičan/homofobična, ali kaj imaju paradirati po gradu? Nek to kao i mi rade u svoja četiri zida. Kak mi heteroseksualci ne paradiramo? .

Mi heteroseksualci ne paradiramo?!!? Ha ha ha. To mi je uvijek najdraže. Pa mi smo smislili milijon i jedan ritual s kojim javno pred Bogom i Državom paradiramo našu heteroseksualnost i to btw. na opće odobravanje. Radimo cijele javne cirkuse od vjenčanja, nosimo prstenje kako bismo pokazali da imamo životnog partnera/icu za heteroseksualni sex, novinske rubrike ko je rodio (a bome nitko od tih nije začeo po Duhu Svetom već u regularnoj hetero vezi), seksamo se u BB kućama i na Farmama, cijele magazine tipa Story posvećujemo upravo našim heteroseksualnim vezama, cijela filmska industrija, a bome i književnost mahom počiva na priči o funkcionalnoj ili disfunkcionalnoj heteroseksualnoj vezi. I da se razumijemo, uopće nemam problem s tim, dapače, ljubav je krasna stvar. Ali nemojmo molim vas govoriti da mi ne paradiramo našu seksualnost.



Druga stvar koja me izludi kad je u pitanju komentiranje Povorke je ta duboko ukorijenjena nedemokratska kultura. Nama Povorke i prosvjedi smetaju, to nas ometa, akomodira. Mislim da se duboko u sebi zapravo užasavamo ljudi koji će izaći na ulicu i tražiti ono što misle da im pripada jer mnogi/e među nama nemaju hrabrosti tražiti niti mrvice, a kamoli stvarna prava. Kad ste zadnji put prosvjedovali zbog ičega? Kao građani i građanke?

Ma, ni sami sindikati se ne usude izaći na ceste, radije kao pregovaraju. I onda se jednom godišnje ti gejevi i lezbijke i njihovi prijatelji i prijateljice usude izaći na ulicu i reći i mi smo ljudi kao i vi, i mi volimo i tugujemo i veselimo se i plačemo kao i vi, dajte nam da imamo prava kao i vi ; i cijela nacija je u grču jer nekoliko stotina ljudi traži svoja prava i to još nekoliko stotina ljudi koji se ne uklapaju u matricu. Žalosno mi je gledati te ljude u grču, ustrašene od nečeg što niti ne pokušavaju shvatiti, zgrožene što drugi imaju hrabrosti.



I treća stvar koja me zapravo više rastužuje nego izluđuje je činjenica da je Povorka ponosa najveselija, najšarenija i najmiroljubivija Povorka kojoj sam ikada prisustvovala. Toliko dobre energije i ljubavi na jednom kupu se teško nađe u današnjem svijetu. I onda ta pozitivna energija mora hodati kroz kordon policije dok je ljudi izvan povorke hračkaju. Mislim da mi nikada nije bilo toliko lijepo i istovremeno me bilo toliko strah kao na prošlogodišnjoj Povorci. S jedne strane svi ti dragi ljudi, baloni, dugine zastave, a s druge strane, preko kordona, ljudi koji urlaju i pljuju. Aktivisti/kinje koji su ostali izvan dojavljuju da se skinsi strateški raspodjeljuju po gradu i čekaju da mi svi krenemo prema doma, stižu dojave o premlaćenima. I onda si mislim, ljudi žive tako svaki dan. Svaki dan hodaju ulicama svojih gradova i žive svoje živote, i čekaju da ih netko iz čista mira napadne, pretuče, hračne. I to samo zato što misle da Ljubav je Ljubav. Zar vam se ne čini da je to jedino što nije normalno u priči oko homoseksualnosti i Povorke? Meni se čini.


P.S. Za one koji žele učiti i raditi na vlastitoj toleranciji preporučam filmove Brokeback Mountain i Milk, neka nabave Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, pogledaju kampanju Različite ljubavi, jednaka prava (http://www.kontra.hr/kampanja/), a svakako nek se pridruže ovogodišnjoj Povorci 28.6. (http://www.zagreb-pride.net/j/).