Često na radionicama radim jednu igru koja se zove Rođeni jednaki . Cilj igre je da sudionici i sudionice procijene kolika je prednost odnosno koliki je nedostatak u našem društvu biti žena, muškarac, homoseksualna osoba, pripadnik/ca nacionalne manjine, i ostalih društvenih skupina kojima pripadamo isključivo svojim rođenjem. Nakon što to naprave dobiju ulogu nekog pripadnika/ce tih grupa i onda se prema procjeni prednosti i nedostataka kreću od početne linije na kojoj smo svi rođeni jednaki, naprijed ili nazad. Igra uvijek pokaže da najviše naprijed odu svi muškarci, bili oni uz to još i pripadnici neke druge društvene skupine, dok npr. osoba koja je žena i lezbijka i recimo romkinja završi negdje u dnu prostorije gledajući svima u leđa. Točno onako kako to izgleda i u našem društvu. Uglavnom tu igru radim sa ženama, ali jednom prilikom sam je radila s velikom grupom mladih u kojoj su većinu činili dečki. Bila sam u potpunom šoku kad su napisali da je najveći nedostatak toga da je osoba žena činjenica da ima menstruaciju.

Okej, nije uvijek baš menstruacija najzabavnija stvar na svijetu, zna ona uključivati i bolove, i grčeve, i table i table voltarena, ali bazično se radi o prirodnom procesu u ljudskom tijelu koji je osnova ženskog reproduktivog zdravlja. Pa od kud im onda ideja da je to najgora stvar u ženinom životu? Gora od nasilja, nejednakih plaća, minimalne političke i ekonomske moći?!? Činilo mi se da je možda problem u lošoj nastavi biologije i nedostatku zdravstvenog i seksualnog obrazovanja, ali nedugo nakon toga sam naletila na jedan web servis koji mi je odgovorio ne samo na to pitanje nego i na mnoga druga.

Radi se o web servisu koji se zove PMS Buddy (http://pmsbuddy.com/). Smisao servisa je da vas upozorava na one dane u mjesecu vama bliskih žena - djevojke, supruge, majke, sestre, prijateljice i uz to povezani PMS (Predmenstrualni Sindrom). Sve što trebate jest upisati datum zadnje menstruacije, vrijeme trajanja ciklusa i viola. U vaš virtualni poštanski sandučić stizati će upozorenja i savjeti kako se nositi sa ženom u vašem životu tijekom famoznog PMS-a. A sve to pod sloganom: Spašavamo veze, mjesec za mjesecom! . Okej, znam da čovječanstvo baš i nema najbolje mišljenje o ženama. Za ime Boga, pa ni pravo glasa nemamo baš svugdje, a osim u one tri i pol skandinavske zemlje o nekakvoj ravnopravnosti možemo samo sanjati. Ali baš da nas se smatra hodajućim tempiranim bombama i da će netko misliti da je potrebno pratiti sve te naše cikluse i čak izvještavati o nacionalnoj razini opasnosti od žena u PMS-u to si čak niti moja feministička glava nije mislila.

Ali nakon prvog šoka i zgražanja, stvar se zapravo učinila sasvim logičnim. Kad sam malo izvrtila i priču vlastitog života, sjetila sam se masu slučajeva kad su se moje bilo kakve emocije u bilo kojem periodu proglašavale PMS-om popraćeno s odmahivanjem ruke. Bila ljuta, tužna, uzrujana, melankolična, tjeskobna iz ma kojeg razloga, često sam čula rečenicu PMS, ha? . PMS nam je oduzeo pravo na emocije. Bilo kakve. Čak smo i same počele koristiti ga za svaku vlastitu emociju koja se ne uklapa u ideju da su svi ljudi stabilni i čvrsti kao stijena te da je sve podložno racionalnom objašnjenju. Da sam dobila kunu za svaku put kad sam čula ženu koja opravdava svoju glad, tugu, pospanost, glavobolju, ljutnju, plačljivost, nervozu, PMS-om ili menstruacijom, do sada bi bila već jako bogata. PMS se pretvorio u ultimativnu racionalizaciju svakog emotivnog, impulsivnog i intuitivnog ponašanja. A menstruacija je ono što se izgovara šaptom, kao da se ne radi o najprirodnijem mogućem procesu u ženskom tijelu.

I zapravo mi je zanimljiv taj strah od vlastite prirode i vlastitih emocija. Da, mi žene imamo menstruaciju. Majka priroda je to tako zamislila i to u službi stvaranja novog života. I nismo zbog nje niti lude niti nenormalne. Samo zdrave. Izostanak menstruacije je jedan od itekako značajnih signala da nešto ne štima sa zdravljem. Strah od vlastitih emocija je još fascinantniji. Ideja da su ljudi, hm, pardon muškarci prije svega, u potpunosti racionalna bića je toliko nečuveno i van pameti, da me stvarno impresionira činjenica da još uvijek u to vjerujemo. Neke od najvažnijih životnih odluka donosimo isključivo temeljem emocija: udajemo se, ženimo se, pravimo djecu, odgajamo djecu, nalazimo prijatelje, družimo se. Samo se zapitajte koliko ste odluka u životu donjeli na temelju osjećaja u želucu. Stvari u koje vjerujemo, radilo se o vjeri ili politici, su prije svega izraz emocija. Prvo osjećamo da su ispravne, a onda nalazimo razloge da ih opravdamo kao poželjne. Niti jedna religija na svijetu ne bi opstala da ljudi nisu duboko emocionalna i iracionalna bića. Istovremeno imamo i razum koji nam pomaže pojmiti, objasniti, dokazati. Razum i emocije se ne isključuju i niti jedno od toga nije muško ili žensko, već isključivo ljudsko. I nema potrebe da se sramimo niti jednog dijela svoje prirode.

Povremeno sam ljuta. Povremeno sam gladna. Povremeno sam tužna. Povremeno imam napadaje smijeha. Povremeno mi se spava u 6 popodne. I više se nikada i nikome ne pravdam zbog toga. Nemojte ni vi.