H zadnje vrijeme vidim da je prostor za moju kolumnu fest jako zacementiran. Napravljen je okvir i bez obzira kolko toga ja napisal mora se strpati h taj prostor. Pa onda če napišem koju riječ više moraju se smanjiti slova da sve stane. H prošlom broju da čovek pročita ono kaj sam napisal trebal je zeti povečalo, kak su mala slova bila. Valjda sam se nekaj uredniku zameril. Zato bum od sad pisal malo riječi.

Normalno je da deca od tri ljete još nemreju sve riječi izgovoriti kak spada. Niti naša Gracia nije izuzetak. Jasno mi je da neke teže, duge i komplicirane riječi nemre još normalno izgovoriti. Istini za volju i mnogi stareši ljudi neke riječi ne izgovaraju kak treba, pa se onda ne treba čuditi deci.

S druge strane neke naizgled jednostavne riječi djeca ne izgovaraju kak spada. S obzirom da smo s Patricijom i Sandrom to več prešli ne čudimo se tim stvarima kod Gracie. Možda je to deci jednostavno zanimljivo izgovarati kak ne treba. I tak dolazimo do, u naslovu spomenutog hočum nečum, odnosno hoču neču.

Sedimo mi tak jedan dan za stolom i jedemo. Kad Gracia veli: „Nečum to više papati. Hočum bona.“ Tu nastupa moja žena i pokušava Gracii objasniti da se ne govori hočum, nečum, nego hoču i neču. Ali Gracia i dalje po svojem: „Hočum, hočum i hočum!“.

I tu počinje natezanje. Žena veli hoču, Gracia hočum. Pa sam i ja probal objasniti Gracii da se ne treba m na kraju govoriti da se veli hoču neču. Nakon nekoliko mojih neuspješnih pokušaja veli žena Gracii: Reci lijepo hoču, bez m!“. a Gracia ko iz topa izgovori: „Hočum, bez m!“.