Promocija diplome. Važan događaj u životu svakog studenta. Pa čak i onih studenata koji tvrde da je to samo formalnost i da im taj događaj ništa ne znači. Put do diplome, do papira koji potvrđuje da ste završili određeni stupanj u svom akademskom životu, nije ni najmanje lagan.

Put je to popločen brojnim neprospavanim noćima s knjigom u ruci, nervozom pred ispit te satima i satima predavanja. Naravno, svima koji studiramo ili smo studirali nekad dođe da dignemo ruke od svega jer ni na faksu nekad nije sve najpošteniji i onako kako smo si mi zamislili. Nekad se i padne ispit, nekad profesor ima loš dan pa se ne dobije zaslužena ocjena unatoč trudu, ali sve se to zaboravlja kad u ruke dođe diploma. Kako se čovjek osjeća kad diplomira, kad dobije diplomu?

Riječ koja najbolje opisuje to stanje vjerojatno je ponos. Ponos na svoja dostignuća, na tisuću malenih koraka i pobjeda na putu prema diplomi. Naravno, javlja se i osjećaj sreće zbog truda koji je urodio plodom. Ovaj podugačak uvod zapravo ima svrhu objasniti vam kako sam se potkraj prošlog tjedna osjećala kada sam dobila taj, studentima najvredniji, papir u ruke. Doduše, posljednji ispit položila sam još prošlog ljeta, no sama promocija ipak je bila poseban trenutak.

Najponosniji, naravno oni najbliži, dečko, mama, tata i brat. Zapravo, najponosnija sam bila ja jer činilo mi se kao da sam jučer ušetala u Fakultet političkih znanosti i pisala prijamni ispit. Činilo mi se kao da sam jučer pisala prvi ispit, prvi put odgovarala na usmenom, prvi put se živcirala zbog hrpe knjiga na engleskom jeziku koje moram pročitati. No kada je dekan prozvao moje ime i čestitao mi na uspjehu, sve loše kao da se izbrisalo, sve muke, živciranja i ljutnje su zaboravljene.

Naravno, to je tek prva diploma, tek prvi stupanj, jer postala sam tek sveučilišni prvostupnik novinarstva. Čeka me još godina i pol učenja na diplomskom studiju, točnije na magisteriju, ali to ne umanjuje važnost ovoga što sam dosad postigla. Obitelj i prijatelji koji su sa mnom proslavili moje postignuće, velika su karika u čitavom lancu mog malog uspjeha. Bez njihove potpore, pomoći, razumijevanja i ljubavi ništa ne bi bilo isto i ne bi jednako vrijedilo.

To što vi, dragi čitatelji, imate priliku ovo čitati, znak je da imam posao, da radim ono što volim, ono za što sam učila, ono za što sam diplomu i primila. I to me ispunjava velikom srećom. Na kraju, hvala svima koji su bili uz mene, pomogli i na bilo koji način učinili da budem ono što jesam.