Svima je jasno da živimo u Zagorju. Područje je to Hrvatske u kojem su se od davnina uzgajale domaće životinje, krave, konji, perad. Još uvijek mnogo stanovnici naše županije na svojim dvorištima uzgajaju domaće životinje. Djeci koja žive u nekim od gradova naše županije domaće životinje prava su nepoznanica. Osim onih koje vide u časopisima ili knjigama.

Nisu oni krivi za to. Žive u stanovima, ili u kućama u blizini centra grada gdje se prema zakonskim odredbama ne mogu i ne smiju držati domaće životinje. Nedavno smo imali prilike čitati o pobuni stanovnika jednog grada i jedne općine u našoj županiji zbog izgradnje konjičkog  jahališta.

Argumenti 'pobunjenika'? Konji smrde. Ma nemoj? Dala bih se kladiti da svi ti koji se bune nisu odrasli u strogom centru Zagreba, da im domaće životinje, pa tako i konji nisu nepoznanica jer su ih vjerojatno njihovi roditelji, pa i oni kao djeca, imali. Smrde konji, a smog, ispušni plinovi automobila i motora ne smrde. To je normalan miris u svakom gradu, rekli bi neki. I što mislite koji je smrad zdraviji? Onaj konja ili onaj ispušnih plinova? Ma jasan vam je odgovor.

E sad, smrde li konji zaista toliko jako da je to nepodnošljivo? Imala sam priliku prije nekoliko dana posjetiti jedno od spornih jahališta koje susjedima smrde. Moram priznati da nisam osjetila ništa, nikakav neugodan miris. Naprotiv, sve je bilo čisto, a maleni su poniji znatiželjno dolazili do ograde ne bi li se malo pomazili.

Ideja je da se poniji koriste kao terapija za djecu koja boluju od nekih bolesti kao što su cerebralna paraliza i Downov sindrom, ali i da služe kao životinje za druženje sa svakim djetetom koje dođe i poželi jahati. I u vrijeme kada sam ja, fascinirana ponijima kao velika ljubiteljica životinja, stajala do ograde i dragala ih, u dvorištu je bilo nekoliko klinaca koji su konjima jednostavno bili očarani. Pa nije li bolje da djeca tri puta tjedno dođu jahati u poni centar nego da sjede za kompjutorom i igraju nebulozne igrice ili surfaju internetom i Facebook-om?

Nisu li djeca danas ovako ionako otuđeni od prirode i 'stopljeni' s kompjutorima? I to je zaista tragično. Tragično je da postoje ljudi koji se bune protiv onih koji žele pošteno raditi, koji se trude i koji žele nešto postići, a prije svega, žele pomoći djeci, osmisliti neku slobodnu aktivnost za njih koja je ujedno zdrava i edukativna.

Zamislite samo ushićenje klinaca da imaju priliku po sunčanom danu u zelenom prostranstvu polja jahati ta umiljata bića, a ujedno mogu i nešto naučiti. Vjerojatno je razlog pobune onaj dobri, stari, poznati zagorski jal...

No nikad taj jal nije pobijedio trud, rad i volju, pa sam sigurna da neće ni ovaj put.