Deseci tisuća građana 17. studenoga mimohodom kroz ulice Vukovara obilježili su dan pada grada, simbola stvaranja moderne Hrvatske. Danima prije toga, kao i niz prethodnih godina, nizom komentara, reportaža i filmova stvarana je svojevrsna emotivna uvertira uz ovu tragičnu obljetnicu.

Slike su se ponovno vratile… kolone žena, djece i nemoćnih uplakanih lica napuštale su grad…suze i bol na njihovim licima… kulise razrušenog grada… osjećaj ljudskog poniženja, potpunog nestanka čovječnosti…četnici koji ridaju od smijeha… zloglasna pjesma «bit će mesa klat ćemo Hrvate»… razoren vodeni toranj…uništen Eltzov dvorac… hladan jesenski dan… Dunav, leden i miran…

Iako će mnogi, prije svega zbog nelagode sjećanja na traume Vukovara, izabrati neke veselije momente iz povijesti devedesetih kao one kojih će se prisjećati uz slike stvaranja Hrvatske države, nema sumnje da je upravo pad Vukovara najveća pobjeda koju smo izvojevali u Domovinskom ratu. Na ruševinama Vukovarskih ulica stvorena je Hrvatska država koju smo sanjali stoljećima.

Zadaća je sviju nas da o tome progovaramo, da na toj istini formiramo pogled na svijet našim najmlađima te da, konstantnim angažmanom, djelujemo na tome da se što više vukovarskih priča i herojstava usadi u srca sviju nas. Ima ih na stotine, a nažalost, malo o njima znamo. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da oni koji potenciraju problematiku izostanka formalnih državnih priznanja djelu vukovarskih branitelja baš u vrijeme obilježavanja pada ovog grada heroja cijeloj vukovarskoj priči čine više štete nego koristi. Nema rata bez nepravdi. Rat je uvijek nepravda.

Neovisno o njegovim motivima, a hrvatski su u Domovinskom ratu bili najiskreniji, tragedije uvijek pogađaju one koji to ne zaslužuju. O tome bez problema mogu danas progovoriti hrvatski generali, koji kao generali pobjedničke vojske zemlje na koju je izvršena agresija u Haagu brane sebe i svoju domovinu od optužbi koje svojim kvalifikacijama mijenjaju novu hrvatsku povijest. O tome, također, bez problema mogu progovoriti invalidi rata koji rade na «baušetelama» dok prevaranti uzimaju mirovine i stanove. O tome mogu progovoriti i građani ratom razorenih hrvatskih krajeva kada se na nacionalnoj televiziji forsiraju priče o tragedijama onih koji su rat započeli, a ne o tisućama onih koji su u ratu sve izgubili. O tome također možemo progovoriti svi mi koji smo bili zgroženi činjenicom da poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana – čovjeka koji je najzaslužniji za pobjedu u ratu, godinama na televiziji nismo mogli vidjeti emisiju koja bi afirmativno govorila o njemu, već je sve dobro koje je učinio ostalo u sjeni grešaka koje su dugoročno, ipak, zanemarive.

Niz činjenica koje je potrebno ispraviti u odnosu prema onima koji su Vukovaru sve dali, shodno svemu navedenom, samo je slijed nepravdi koje čekaju svoje ispravljanje. Ali za ispravak takvih grešaka postoje i ostala 364 dana u godini. Obilježavanje dana pada grada vrijeme je kada bismo svi trebali osjećati ponos i zajedništvo.

Polemike o tome da li je za obranu grada više zaslužan «mladi ili stari» Jastreb, da li je Blagi Zadri učinjena nepravda od ove ili one vlasti, da li je visoka politika mogla spasiti ili ne grad koji je bio opkoljen s više naoružanja nego što ga je imala cijela hrvatska vojska itd., jednostavno ne priliče uz 17. studenoga, te se može steći dojam da ih počesto potenciraju oni kojima do istine i davanja poštovanja zaslužnima nije previše stalo.

Da pravda ipak pobjeđuje, daje nam naslutiti nevjerojatna koincedencija uz ovogodišnji 17. studeni. Marljiv te nadasve iskren i pošten angažman najvećih hrvatskih pravnih eksperata doveli su do velike pobjede Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Iako se nakon presude za genocid u slučaju BiH - Srbija situacija za Hrvatsku tužbu prema Srbiji učinila bezizlaznom, u prvoj rundi ove velike pravne bitke izvojevana je pobjeda. Sud se proglasio nadležnima, a Srbiji će se suditi za genocid.

Vijest koja je odjeknula u cijeloj regiji melem je za tisuće otvorenih vukovarskih rana, ali i velika pobjeda istine koju često zaboravljamo – istine vukovarskih branitelja. Dok postoji i najmanja nada u uspjeh, dužni smo se boriti.