Zagorje i Zagreb, istine i predrasude

Komentira: Žarko Tušek

[email protected]

Djelomično ponukan riječima urednika u Zagorskom listu, ali i činjenicom da se o tom famoznom odnosu Zagoraca i Zagreba puno govori, a situacija se nimalo ne mijenja, odlučio sam svoje današnje razmišljanje posvetiti toj temi.

Možda se neki dijelovi ove moje kolumne neće pronaći u nazivu politologija, ali to neće promijeniti činjenicu da dobrim dijelom (ne)logika zagorske politike ima veze sa stanjem u odnosima Zagreba i Zagorja.

U prvom redu ne bih se složio s činjenicom, koja se često spominje, da je Zagreb oduvijek bio glavni grad svih Zagoraca, te da se situacija promijenila posljednjim valom naseljavanja stanovnika iz Hercegovine i Dalmacije koji su dobrim djelom promijenili dotadašnju demografsku strukturu Zagreba.

Činjenica koja stoji jest ta da je ona iskonska veza koju je Zagorje imalo sa Zagrebom većim dijelom nestala, i da u tom pogledu nešto treba promijeniti. Do toga je došlo prvim redom zbog određenih objektivnih okolnosti, koje se jednostavno nisu mogle izbjeći, a drugim, ne manje važno, zbog apsolutne nesnalažljivosti Zagoraca kao ljudi ali i njihovih političkih lidera u okvirima novonastalih okolnosti. Zašto smatram da Zagreb nije nikada bio glavni grad Zagoraca ?

Prvo, zbog toga jer nikada nije imao administrativnu težinu zagorskog glavnog grada, a administrativni ustroj Zagorja ima nešto više godina od povijesti Krapinsko – zagorske županije, drugo - što smatram da isticanje Zagreba kao glavnog grad svih Zagoraca loše djeluje na odnos Zagoraca prema vlastitim vrijednostima, koje su se i na političkom, i na kulturološkom, i na gospodarskom aspektu u mnogim svojim dijelovima razvijale neovisno od Zagreba.

Jedna od tih vrijednosti jest i Krapina koja stoljećima na leđima ne zaostaje za Zagrebom, te je zbog toga ali i mnogih drugih činjenica iz njezine dugačke povijesti jedini pravi administrativni i kulturni centar Zagorja. No, da se vratimo odnosu Zagoraca i Zagreba.

Povijesno, geografski smještaj Zagreba determinirao je njegovu neporecivu vezu sa Zagorjem kao i sa svim ostalim regijama koje ga okružuju. Kako su te regije područja dominantnog kajkavskog dijalekta tako je stoljećima i Zagreb bio dominantno kajkavski grad.

Normalno da je takav Zagreb bio bliži srcu svakog Zagorca. Naravno, veza Zagreba i Zagorja puno je dublja od samog kaja. Njezina dubina ponajprije proizlazi iz činjenice da su tisuće i tisuće Zagoraca u takvom srcu bliskom Zagrebu tijekom 19. st., a posebice tijekom 20. st. pronašli novi dom, posao ali i bijeg od teškog zagorskog života i sredine koja je bila dominantno ruralna.

Kako srce zagorske brege nikada ne može ostaviti, ti Zagorci postali su spona između Zagorja i Zagreba. Nisu samo Zagorci bježali u Zagreb i tražili novi život u velikom grada, nego je i tisuće Zagrepčana koji nemaju nikakve izravne korijenske veze sa Zagorjem svoje vikende i odmore provodilo u Zagorju, za njih zelenom raju za odmor u slobodne dane.

Tako je stvoren mit Zagoraca i Zagreba, Sljemena, pogleda na Zagorje, Stubaka, koji i dan danas kao takav živi u mnogim dijelovima Hrvatske, pa se tamo « purgeri « i svi njima blizu nazivaju Zagorcima. Zašto danas stvari ne stoje u skladu sa mitom koji sve manje drži vodu ? Za nastalu situaciju postoji, kao što sam već i spomenuo, niz objektivnih razloga.

Zagreb je u međuvremenu postao velika europska metropola, koja je na valu novog nacionalnog osvješćivanja Hrvata početkom devedesetih postala magnetski privlačna ljudima iz puno udaljenijih krajeva od Zagreba nego što je to Zagorje. Logično je, stoga, da su ljudi iz Hercegovine, Dalmacije i Slavonije, a u posljednje vrijeme i puno šire od toga naseljavali ( to čine još uvijek ) takvu brzorastuću metropolu koja nudi mogućnost vrhunskog školovanja, zarade i uvjeta života općenito, i to jer ih u prvom redu ima osjetno više nego Zagoraca, ali i jer im niša drugo nije preostalo budući da na dnevnoj relaciji nisu mogli živjeti. U takvim novonastalim okolnostima problem u odnosima Zagoraca i Zagorja dobiva jednu posve drugu dimenziju.

Nestanak tijesne povezanosti Zagorja i Zagreba treba gledati i kroz prizmu traženja identiteta od strane samog Zagreba, te u kojoj će se mjeri uopće zagrebačko društvo izboriti za očuvanje kajkavskog duha koji ga je stoljećima prožimao.

Jasno je da Zagorci ne mogu konkurirati takvom intenzivnom naseljavanju Zagreba, bilo bi to nelogično i glupo, kao što je također jasno da u Zagrebu Zagorci imaju izgledom drugačijeg susjeda nego što su to imali do prije dvadesetak godina, te da taj susjed ima nešto drugačiju percepciju Zagorja i njegovih žitelja. Kada se stvari sagledaju iz ovakve perspektive mogli bismo doći do zaključka da se tu ionako ništa ne može učiniti, te da krivnju za nestanak stoljetne spone na relaciji Zagreb – Zagorje snose samo novonastale okolnosti vremena u kojem živimo.

Nažalost, ali i na sreću, to nije tako. Reakcija Zagoraca na promijenjene okolnosti bila je tipično zagorska. Sa aspekta prosječnog zagorskog čovjeka, i više je bilo nego vidljivo novo zatvaranje među zagorske planine, ( Zagorci se vole držati posebnim i odvojenim od svih čim postanu za nijansu više ugroženi ili im okolina nije u potpunosti po volji ), koje je rezultiralo činjenicom da se dobar dio Zagoraca u Zagrebu počeo izjašnjavati «pravim» Zagrepčanima, dok su oni koji su i dolazi u Zagreb kao studenti, radnici ili novi stanari svoj kaj sveli samo na izgovaranje te zamjenice.

Svejedno, najveći problem nije ni u objektivnim okolnostima, ni u karakteru Zagoraca, već u vođenju politike u našoj županiji posljednjih petnaestak godina, pa da ja ostanem vjeran nazivu kolumne nešto i o tome. U tom vremenskom intervalu zagorska je politika dovela Zagorje među najsiromašnija područja u Hrvatskoj unatoč činjenici da se u njezinoj neposrednoj blizini nalazi milijunska metropola.

Okrenuti sebi, unutarnjim sukobima, stvaranju nekih novih podjela unutar samog Zagorja, zagorski političari ne samo da nisu uspjeli Zagorje učiniti konkurentnim, samim time i interesantno za Zagreb, već su takvom situacijom stvorili društveno okruženje u kojemu nikoga pored svih problema nije briga za promociju Zagorja i njegovog kulturnog identiteta.

Zagorcima prvo treba vratiti dostojanstvo, a to se može jedini tako da im se osigura pristojan život, a tek se onda od njih može očekivati da rade na promociji sebe i svojeg kraja u Zagrebu, te samim time pokušaju, koliko je to najviše moguće, obnoviti duboku vezu koja je godinama povezivala Zagreb i Zagorje.

Zagreb je za Zagorje u prvom redu golema mogućnost, mogućnost plasmana svojih proizvoda, te privlačenja ogromnog broja ljudi koji bi u Zagorju mogli uživati i trošiti svoje zarađene kune.

Kada ćemo to uspjeti, vratiti Zagreb Zagorju, biti će puno lakše vratiti Zagorje Zagrebu. Sve to skupa prvenstveno ovisi o umješnosti zagorskih političara, njihovim gospodarskim instinktima koji su do sad bili sve samo ne nepogrešivi. Kulturne manifestacije poput raznoraznih «večeri Zagoraca» su, naravno, korisne i dobrodošle, ali one nikako ne mogu same po sebi riješiti problem. One mogu dijelom pomoći u prezentaciju Zagorja onima u Zagrebu koji o njemu ne znaju mnogo.

Jedino dugoročno rješenje jest gospodarski razvoj samog Zagorja i iskorištavanje svih gospodarskih i razvojnih mogućnosti koje se otvaraju blizinom milijunske metropole. Kada to bude postignuto doći će i do naglog okretanja ljudi prema onim ugodnijim stvarima, prema zagorskoj kulturi i promociji te iste, a što je najbitnije, doći će do toga da Zagorci konačno poštuju i cijene malo više sebe. Samo tada možemo govoriti o našem povratku u Zagreb, i vraćanju Zagreba ,barem dijelom, u zagorsko okrilje.

Ukoliko će Zagorje funkcionirati kao do sada, te ukoliko će unutarnje političke relacije produbljivati podjele u ionako osiromašenom kraju, nemojmo očekivati da ćemo se u takvim uvjetima moći približiti Zagrebu, pogotovo ne da ćemo u takvim okolnostima u Zagreb moći uvesti neke naše ljude i ideje kojima bi mogli pomoći Zagorju, te tako Zagreb ponovno pretvoriti u našeg prvog gospodarskog i kulturnog partnera i prijatelja, što je on oduvijek bio.