Prethodni članak
Sljedeći članak

Vilim Svečnjak - "Mjesta i ljudi" - izbor radova iz obiteljske ostavštine


Pučko otvoreno učilište Zabok poziva na otvorenje izložbe Vilim Svečnjak - "Mjesta i ljudi" - izbor radova iz obiteljske ostavštine. Otvorenje je u ponedjeljak, 02. listopada 2023. u 19:00 sati, u Gradskoj galeriji Zabok, Zivtov trg 10/I

Vilim Svečnjak je umjetnik koji je svojim slikarskim stvaralaštvom i bogatim kolorizmom postao opće mjesto povijesti hrvatskog slikarstva druge polovice prošloga stoljeća. Međutim, kad god je došao u priliku sam sebe predstaviti, to je činio crtežima i grafikama. U vrijeme djelovanja grupe "Zemlja", izdao je, 1937., mapu "Za spas duše" s crtežima i grafikama izuzetnog sociološkog naboja, u blagom dosluhu s poetikom karikaturalnosti, ironije, cinizma i podsmijeha.

U suvremenu povijest umjetnosti kod Hrvata ušao je krajem 30-ih godina prošlog stoljeća, i to tuševima u boji koji predstavljaju vrhunac našega ekspresionizma. Njegove tadašnje interpretacije Krležinih "Balada Petrice Kerempuha", doživljaji maskenbala i slutnje svjetskog rata, nezaobilazno su mjesto Hrvata u prilogu europskoj, predratnoj, angažiranoj umjetnosti. Slobodna, energična crtovlja i površine boja slijevaju se u jedinstvene likovne senzacije zadivljujućeg naboja.

Veličina i izraz virtuoznog majstora ogledaju se u ciklusu "Bella scrittura", kroz crteže i litografije izložene 1952. godine u Zagrebu. Taj picassovski ciklus možda je veću jeku doživio u inozemstvu.

Sa širokim izborom motiva, zanatskom perfekcijom i referencama na povijesne stilove te s izuzetnom sposobnošću da im dade pečat svoje suverene osobnosti, vlastitu viziju povijesti i ozračje velikog majstora, Svečnjaka je, čak i kada je stvarao u službi ideje (nikada bez jasnih i čvrstih estetskih dosega), vodio, prije svega, stvaralački nerv i nedodirljiva subjektivnost. Bio je samosvojan u pristupu motivu i u slikarskom ostvarenju, a nisu ga brinule ni etape, ni kontinuitet slikarskog puta.

Razmotriti i razložiti njegovo stvaralaštvo od 1927. (kada je bio na prvoj godini Umjetničke akademije u Zagrebu) do radova nastalih pred kraj njegova umjetničkog trajanja, znači slijediti Svečnjakovo upravo tvrdoglavo nastojanje da ostvari onaj model življenja i stvaranja, koji će mu omogućiti slobodu iskaza vlastite vizije svijeta.

Vilim Svečnjak je veliki dio svog opusa darovao Gradu Zagrebu, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te Gradu Čabru, gdje je proveo svoje djetinjstvo.

S obzirom na to da je bio vrlo plodan majstor, u obiteljskoj su ostavštini – i izvan ranije spomenutih donacija – ostala brojna njegova djela, što omogućuje da se izlože javnosti na uvid.

Svoja najbolja nadahnuća nalazio je u prirodi pa su krajolici okosnica čitavog njegova opusa. Bez obzira na mijene i iskorake, u hrvatsko pejzažno slikarstvo ugradio je potpuno osobno autorsko poglavlje s prepoznatljivim vlastitim i duhovnim ishodištem.

Golemi opus Vilima Svečnjaka još čeka da se skine prašina s nekih njegovih dijelova i da ga se do kraja vrednuje. Svečnjakovo djelo s razlogom se stavlja u kontekst najuvaženije tradicije hrvatskog slikarstva 20. stoljeća, a zbiljski položaj Svečnjakovog opusa u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti zahtijevat će obuhvatnije istraživanje i potpuniju valorizaciju, kao i da se taj širok opus ponovo približi publici.

Likovna publika je i danas zadivljena njegovim uljanim kolorizmom, ali nisu ostale bez osvrta i komentara njegove kasne izložbe prekrasnih monotipija nabijenih erotikom te skice i crteži za kazalište.

Kao slikarova nećakinja i nasljednica, posjedujem velik i zanimljiv dio njegovoga opusa. Budući da je cilj svakog likovnog djela da se obrati publici i da, u konačnici, krasi nečije zidove, zahvaljujem Gradskoj galeriji Zabok na prilici da se dio njegovih radova iz moje kolekcije izloži zabočkoj publici. Vilim Svečnjak, kojem su otac i majka bili iz Zagorja, veliku je inspiraciju crpio iz koloritnih zagorskih pejzaža te ih je volio ovjekovječiti na platnu. Običavao bi jutrima promatrati i skicirati zagorske obzore te uživati u jutarnjem buđenju boja. Iako pejzaži možda i nisu doživljeni kao likovni vrhunac njegovog statusa u povijesti hrvatskog slikarstva, uistinu su jedan vid njegovog intimnog spajanja sa zemljom iz koje je došao i s kojom je osjećao neraskidivu povezanost do kraja svojeg života i likovnog djelovanja. Upravo su neki od zagorskih pejzaža zabilježeni kao zadnja djela prije nego što je zauvijek odložio svoje kistove. Ovdje su izloženi i bolski motivi koji predstavljaju Bol kao mjesto koje je Svečnjak odabrao kao svoju "Dalmatinsku muzu", mjesto gdje je odlučio na neki način pustiti svoje korijene. Iako je neposredno pred Drugi svjetski rat i nakon njega proveo dosta vremena na našoj obali vrijedno evidentirajući vizure i krajolike, ribare i težake, na kraju je odlučio da je upravo Brač otok na kojem želi izgraditi svoj mirni kutak. Tada već kao etablirani umjetnik u godinama, opet bi neumornom znatiželjom izlazio sa štafelajem i platnom te hvatao motive Bola (od kojih su neki i ovdje predstavljeni). Posebno je intimna slika "Vrt u Bolu" koja je doslovno motiv njegova vrta pred kućom, drvo koje je on zasadio i vrt u kojemu sam ga toliko puta vidjela kako znalački od boja na paleti nastaju neviđene kombinacije osjećaja na platnu. Naravno da ja, kao nećakinja koja je sa Svečnjakom provela toliko vremena, ne mogu biti objektivna u procjeni njegovoga rada, ali mi je drago kada mlada likovna publika kojoj je Svečnjak nepoznat i dalek ili eventualno poznat iz nekih likovnih leksikona, pozitivno reagira na tu razigranost njegovih motiva. Ja, koja se svaki dan budim uz jarke kolorite krajolika naših krajeva jednostavno ne bih mogla zamisliti život bijelih zidova, bez zvuka, bez tona i na tome ću uvijek ujaku biti zahvalna, a on će sigurno biti zadovoljan da se upravo na 30. obljetnicu smrti može obratiti zabočkoj publici. 

Višnja Stopar-Poljančić

--------------------------------------------------

Vilim Svečnjak rođen je 12. srpnja 1906. godine u Zagrebu, gdje je njegov otac imao fotografski atelje. 1908. godine cijela se obitelj iz poslovnih razloga seli u Čabar.

1917. godine Svečnjak započinje gimnazijsko školovanje na Sušaku, a nastavlja ga u Drugoj realnoj gimnaziji u Zagrebu (1919.-1925.), gdje nastavnici crtanja zapažaju njegovu darovitost pa mu savjetuju da se nakon završetka gimnazije upiše na Likovnu akademiju.

Nakon što mu je umro otac, Vilimu Svečnjaku polazi za rukom da ostatak svoje uže obitelji preseli natrag u Zagreb. On se tamo 1927. godine upisuje na Umjetničku akademiju, ali, stjecajem okolnosti, na kiparski odjel. Dvije godine kasnije ipak prelazi na slikarski odjel, a nakon završene Akademije dobiva francusku stipendiju i odlazi u Pariz.

1939. priređuje svoju prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

Nakon napada sila Osovine i kapitulacije Jugoslavije 1941., započinje progon komunista i pripadnika lijevog pokreta pa Svečnjak, pomoću krivotvorene propusnice, odlazi na Sušak. Tamo upoznaje svoju buduću suprugu Martu.

1943. je u odsutnosti osuđen na smrt od strane ustaškog prijekog suda u Zagrebu. Marta mu pribavlja krivotvorene dokumente te on dobiva dozvolu za odlazak u Assisi, gdje je interniran i ne smije napuštati centar grada. Na njegov poziv Marta također dolazi u Assisi i njih dvoje stupaju u brak.

Godine 1946. Svečnjak predaje likovni odgoj u gimnaziji na Sušaku, a ujedno osniva podružnicu ULUH-a u Rijeci, kojoj predsjedava do 1951.

1949. osniva i postavlja Galeriju likovnih umjetnosti u Rijeci, a 1951. Miroslav Krleža ga dovodi u Zagreb, gdje Svečnjak preuzima dužnost glavnog urednika za ilustracije i opremu enciklopedijskih izdanja Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.

1969. godine u Bolu na Braču kupuje staru kamenu kuću u kojoj boravi preko ljeta i slika isključivo krajolike, a već sljedeće godine u Bolu priređuje izložbu naslovljenu "Bolski motivi".

Godine 1988. izabran je za redovitog člana Akademije znanosti i umjetnosti.

1990. godine bračni par Svečnjak darovnim ugovorom daruje Gradu Zagrebu 842 djela grupirana u dvije zasebne cjeline (Donacija "Zemlja" i "Memorijalna zbirka Marta i Vilim Svečnjak"), pod uvjetom da se koriste kao javna spomenička vrijednost za kulturne i znanstvene potrebe. Iste godine Svečnjak je darovao Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti 50 djela.

Zbog opće slabosti i zdravstvenih problema, Vilim Svečnjak je 1. siječnja 1993. smješten u bolnicu. Njegova supruga Marta umire 11. siječnja, a on, teško bolestan, umire u bolničkom krevetu 3. lipnja 1993., u 87. godini života.

Još članaka iz "Zabok"

Facebook