Kak se to negdar brala kuruza i zbog čega je lupitva bila glavno veselje v selu, kroz svoju su manifestaciju pokazali članovi i članice udruge Našenina – vezilje iz Bedekovčine.

Kako bi od zaborava očuvali stare običaje, a jedan od njih je i lupitva kuruze, jedan od glavnih jesenskih poslova koja je okupljala selo, ova je bedekovčanska udruga, kojoj je cilj čuvanje, ali i prikazivanje tradicije Zagorja, organizirala prikaz branja kuruze na njivi, a potom i lupitvu.

-Naše je da očuvamo starinske običaje i rad na domaćem platnu, pa smo ovaj put odlučili predstaviti branje kuruze i lupitvu. Jedna je članica posijala bijelu domaću kuruzu i na njenoj smo njivi kuruzu danas pobrali. Inače, bijela kuruza nekad je značila kruhek za familiju! Iz bijele domaće melje delal se prvoklasni kruhek i žganci, od toga su ljudi nekad živeli – rekla je predsjednica Našenine Đurđa Mohač.

A kaj je slijedilo nakon branja kuruze? Zna se, lupitva! – Još ak je bil dobar rod, to je bile veselje, jer je to značilo hranu za zimu za familiju, a familije su onda uglavnom bile velike. A kuruza je hranila i živinu, svinje, kokoši, nije bile hibridov kak danas – rekla je Đurđa.

Lupitva je bila posebna veselica za cijelo selo. – Kuruza se pobrala i doma dopeljala, a navečer se skupilo društvo. Bilo je mošta, kostanja, spekla se gibanica… Ljudi su se družili, zafrkavali i popijevali i tak su lupili kuruzu i pospravili na najže, nije bile koružnjaka. A znali su dojti i dečki z drugoga sela. Jedna bi se puca zametala v perinje, i onda su ju dečki iskali, kad bi ju našli, to je bilo veselje. Došli su i mužikaši, bilo je tanca i veselja do jutra – prisjetila se Đurđa.

A da se puno parova baš na ovakvim zabavama pronašlo, zaljubilo i oženilo, rekla nam je i Barbara Kramer iz udruge. – Zeli sme dva škrlaka i na pepereke napisali imena puca i dečki i deli v škrlake. dva su vadili papereke i onda su bile razne šaljive igre. Uvijek su se tu neke ljubavi rihtale, mnogi su se tak zaljubili – prisjetila se Barbara, dodavši i kako se sva perušina nakon lupitve itekako dobro iskoristila.

– Perušinu smo posušili i onda zebirali. Ona tera je bila bolja, oprali smo ju i z nje delali cekere i korpice, a s druge sme napravili madrace. Nije bile prije madraca kak denes. Jastuki su se delali od perja, a madraci od perinja – kaže Barbara.

Sve u svemu, itekako je, kaže, ponosna što se mladi vole uključiti u rad udruge – ovakva i slična događanja, ali i vezenje, jer uvijek je važno da se tradicija prenosi s koljena na koljeno.

– Naša prva predsjednica napisala je da mi Zagorje v srcu nosime i z njime se ponosime, stare navade obnavljame i mlajšam na spomen ostavljame – zaključila je Mirjana Vidiček, zamjenica predsjednice udruge, pojasnivši tako koji je zapravo cilj održavanja aktivnosti ove, pa i sličnih udruga koje njeguju tradiciju i baštinu Zagorja.

Fotogaleriju s događanja možete pogledati OVDJE