Prethodni članak
Sljedeći članak

Umijećem i trudom spašeno vrijedno raspelo iz klanječkog samostana

Raspelo je godinama skrivala “ropotarnica” u neobnovljenom sjevernom dijelu franjevačkog samostana u Klanjcu. Sada je u potpunosti restaurirano i krasi veliki ulazni hodnik u samostanski prostor. Iako se željelo svečano blagosloviti obnovljeno raspelo na ovogodišnju Cvjetnicu, zbog epidemiološke situacije bit će to ipak u neka bolja vremena


Uz ovaj Uskrs i to zahvaljujući brizi, trudu, znanju i upornosti Vitomira Zamude koji već godinama istražuje i restaurira naša pučka raspela, a kojem se ovaj put svojim slikarskim umijećem volonterski pridružila naša akademska slikarice Adrijana Čelec, prekrasno veliko raspelo (visoko 170 cm i s rasponom ruku od 160 cm), koje je godinama skrivala “ropotarnica” u neobnovljenom sjevernom dijelu franjevačkog samostana u Klanjcu u potpunosti je restaurirano i od neki dan krasi veliki ulazni hodnik u samostanski prostor. Iako se željelo svečano blagosloviti obnovljeno raspelo na ovogodišnju Cvjetnicu, zbog epidemiološke situacije bit će to ipak u neka bolja vremena.

O nastanku raspelu nema pisanih zapisa, ali se pretpostavlja da je vjerojatno s kraja 18. stoljeća. Autor je nepoznat, ali s obzirom na ljepotu originala, koji je pronađen nakon skidanja kasnije nanesenih slojeva boje, moglo bi se pretpostaviti da ga je možda izradio netko od vrsnih rezbara braće franjevaca koji su djelovali u klanječkom samostanu. Moguće je da je prvotna lokacija toga raspela bila na groblju koje se nekad nalazilo oko crkve i bilo je ograđeno. Naime, na prvoj stranici Statusa Animarum župe Klanjec 1852. spominje se da su u Klanjcu dvije kapele: Trpećeg Krista na trgu (ispred crkve) i Svetog Križa na groblju. Iz oštećenja korpusa vidljivo je da je kapela vjerojatno bila otvorenog tipa. Naime, dijelovi gornjeg dijela manje su oštećeni jer su bili zaštićeniji. Najbolje se to vidi na nogama s kojih su otpali prsti koji su bili više izloženi suncu, kiši i vjetru. Posljednji sigurni podatci govore da se 1970. godine raspelo nalazi u apsidi svetišta kapele sv. Filipa i Jakova. Tamo je smješteno nakon što je uklonjen stari oltar, a novi smješten tako da je okrenut prema narodu nakon liturgijske reforme II. Vatikanskog koncila. Da bi raspelo stalo u polukružno svetište, skraćeni su krakovi masivnog drvenog križa. Godine 2005. započinje uređenje unutrašnjosti kapele, raspelo je uklonjeno i odbačeno u drvenu crkvenu kućicu pokraj kapele. Iz toga doba postoji i prva i najstarija poznata fotografija.

Kada se počela uređivati unutrašnjost crkvene kuće raspelo je opet trebalo nekuda skloniti. Dopremljeno je u samostan i odloženo u hodnik ispred ulaza u podrum sjevernog dijela samostana te neko vrijeme živjelo zajedno s pticama koje noće u tom dijelu samostana. Početkom 2020. tadašnji upravitelj župe p. Antun Jesenović odlučio ga je malo očistiti i smjestiti negdje na dostojnije mjesto za Isusa. U suradnji s Vitomirom Zamudom premješta se u budući muzejski prostor i započinje zahtjevna obnova koja je trajala više od godinu dana. Nakon čišćenja od naslaga nečistoća otkrivena su velika oštećenja, pokušaj rekonstrukcije i krpanja rupa gipsom. Vjerojatno se to radilo prilikom obnavljanja korpusa prije smještanja u kapelu sv. Filipa i Jakova. Uljana oker boja kojom je tada bilo prebojano ljuštila se po cijeloj površini. Nakon prvotnog struganja boje otkriveno je da je korpus bio kroz povijest četiri puta prebojan. Radeći na raspelu Vitomir Zamuda, ispod tri sloja boja, otkriva prekrasnu inkarnat crvenu boju kojom je korpus bio originalno oslikan. Odlučuje s dijela lica ostrugati sve kasnije nanesene boje te se tek tada otkriva ruka vrsnog majstora oslikavanja. Započinje mukotrpno struganje skalpelom i odstranjivanje centimetar po centimetar svih kasnijih slojeva boja s cijelog korpusa, polako korpus dobiva sasvim drugi izgled od onoga prvotno zatečenog te se uz sva nastala oštećenja nazire sva ljepota originala. Sva oštećenja na tijelu nastala crvotočinom ispunjena su smjesom piljevine i stolarskog ljepila. Nedostajući prsti na obje ruke i noge rekonstruirani su modeliranjem iste smjese. Retuš i bojanje majstorski je na kraju obavila akademska slikarica Adrijana Čelec koja je danima, u prilično hladnom samostanskom prostoru, strpljivo, pažljivo i s puno dobre volje radila kako bi raspelu vratila staru ljepotu.

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook