Umro je jedan od najvažnijih hrvatskih redatelja, autor kultnih filmova, TV drama i popularnih sapunica, Branko Ivanda. Njegov put, obilježen umjetničkim buntom, političkim pritiscima i dubokim osobnim gubicima, priča je o nesalomljivoj strasti prema stvaranju. Vijest o smrti Večernjem je listu potvrđena iz dva neovisna izvora bliska obitelji, piše Večernji list. 

Rođen na sam Božić ratne 1941. u Splitu, Branko Ivanda odrastao je u okruženju koje je umjetnost disalo punim plućima. S ocem profesorom, djedom glumcem u splitskom HNK i ujakom, legendarnim skladateljem Ivom Tijardovićem, njegov je put bio gotovo predodređen. Velika obiteljska kuća bila je epicentar kulturnog života, mjesto gdje se uz glazbu i teatar okupljala umjetnička elita. Iako je kao gimnazijalac statirao u kazalištu, opijen mirisom šminke i svijeta iza kulisa, film ga je vukao magnetskom silom. Nakon klasične gimnazije u Splitu, u Zagrebu upisuje komparativnu književnost i filozofiju, ispunjavajući neformalni uvjet dr. Branka Gavelle da redatelji prvo moraju apsolvirati neki humanistički fakultet, prije nego što je konačno diplomirao filmsku i kazališnu režiju na Akademiji. No, kako je sam isticao, njegov treći i možda najvažniji fakultet bila je zagrebačka kavana Corso, gdje se kalio duh jedne cijele generacije.

U Corsu se okupljalo društvo koje će definirati moderni hrvatski film: kritičari Ante Peterlić i Vladimir Vuković te redatelji Zoran Tadić, Krsto Papić i Bogdan Žižić, a često su im se pridruživali i književni velikani poput Ive Brešana, Mirka Kovača i Danila Kiša. "Glavni predmet, koji se nije učio ni na jednom drugom fakultetu, nije bio film, kako to mnogi danas misle. Bio je to moral", prisjećao se Ivanda. Iz tog intelektualnog i kreativnog vrenja rodio se njegov debitantski dugometražni film "Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata" (1968.). To modernističko djelo, koje je kritika svrstala u poetiku "hičkokovaca", donijelo je na platno pasivnog, rezigniranog junaka, ali i lansiralo u zvjezdanu orbitu tada mladog Radu Šerbedžiju, koji će postati jedno od redateljevih omiljenih glumačkih lica. Film je osvojio nagradu FIPRESCI u Berlinu i potvrdio dolazak autora iznimnog senzibiliteta.

Samo tri godine kasnije, Ivandin umjetnički put doživljava dramatičan zaokret. Sa Zoranom Tadićem snima studentski štrajk 1971., stvarajući dokumentarni zapis "Poezija i revolucija". Htio je, kako je rekao, "da gledatelj bolno osjeti da svaka pobuna mladosti biva ugušena, ili se s vremenom smekša i utopi u kolotečinu malograđanske svakodnevice". Nakon sloma Hrvatskog proljeća, snimljeni materijal završava u policijskom bunkeru na punih 25 godina. Taj mu je čin zatvorio vrata filmskih fondova bivše države, gdje mu je odbijeno petnaestak projekata, pa se Ivanda okreće televiziji. Ondje pronalazi kreativni azil i stvara impresivan opus TV drama i filmova koji su obilježili sedamdesete i osamdesete: od ekranizacije scenarija Danila Kiša "Drveni sanduk Thomasa Wolfea" (1973.), preko kultnih drama "Slučaj maturanta Wagnera" (1976.) i adaptacije Krležine drame "U logoru" (1983.), do raskošno producirane dokudrame "Bombaški proces" (1978.) o suđenju Josipu Brozu Titu.

Iako je desetljećima bio vezan i za kazalište, Ivanda je uvijek isticao fundamentalnu razliku između te dvije umjetnosti, dajući prednost filmu kao redateljskom mediju. "Kazalište je pretežno umjetnost glumaca i pisca. Redatelj određuje koncepciju, usmjerava glumce, no na kraju mu predstava isklizne iz ruku i nastavlja živjeti bez njega", objašnjavao je. "Film je, međutim, definitivno dovršen kad završi montaža. Jedino je redatelj upoznat s cjelinom filma." Upravo ta autorska kontrola, ali i introspektivna priroda posla, fascinirala ga je čitav život. S druge strane, bio je izrazito kritičan prema vlastitim djelima, tvrdeći da izbjegava gledati svoje filmove jer bi u svakoj sceni nešto promijenio. "Teško mi je jer nema scene koju ne bih drukčije snimio. Pratim svaki uzdah gledatelja, vidim svaku svoju pogrešku, osjećam kako publika diše."

Njegova karijera zrcali nevjerojatnu širinu, od politički osjetljivih projekata do komercijalnih formata koje je akademska elita prezirala. Snimanje "Bombaškog procesa" prihvatio je tek nakon prijetnje direktora Televizije Zagreb da "više nikada neće snimiti ni kadra". Zauzvrat je dobio gotovo holivudske uvjete i postavio svoj – da Tita glumi Rade Šerbedžija. "Jedan disident je dosta, dvojica bi bilo previše", glasio je odgovor kad je predložio i Fabijana Šovagovića. Decenijama kasnije, kao dekan Akademije dramske umjetnosti, bez problema je prihvatio režiju telenovela poput "Običnih ljudi" i "Ponosa Ratkajevih", izazvavši zgražanje purista. "Isprva sam objašnjavao ljudima da je takav elitistički stav pogrešan, a zatim sam se prestao obazirati", govorio je. "Mogli bismo popljuvati pola američke literature, koja je kriminalistička, primjerice, Raymonda Chandlera, a i Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koji je pisao romane u nastavcima da preživi. Ne znam tko bi trebao režirati sapunice, ako ne kvalificirani ljudi koji znaju zanat?"

Dobitnik Nazora za životno djelo

U razgovoru s Krležom ja sam bio poput princeze Leie, a on poput dobrohotnog Yode

Ivanda je bio poznat po iznimnom "njuhu" za glumačke talente. Od Šerbedžije, preko Ivice Vidovića i Božidara Alića, do Zrinke Cvitešić, koju je zapazio još kao studenticu na Akademiji i dao joj ulogu u povijesnom spektaklu "Konjanik" (2003.). Pamtio je kako ga je presrela u hotelskom hodniku i energično zatražila da joj detaljno objasni zahtjevnu nagu scenu, pokazavši fascinantnu posvećenost. Svoje znanje prenosio je generacijama studenata, ne samo na zagrebačkoj Akademiji, već i na prestižnom kalifornijskom sveučilištu UCLA, gdje je predavao od 1985. do 1990. godine. Iako su ga studenti obožavali i ponuđeno mu je trajno profesorsko mjesto, odbio je i vratio se. "Počeo je domovinski rat, moja obitelj i prijatelji, zapravo sve ono što volim i što je bio moj život, nalazilo se u Hrvatskoj. Vratio sam se kući, ali dio mog srca ostao je u Americi."

Njegov život, ispunjen umjetničkim trijumfima, obilježile su i duboke osobne tragedije. Prva supruga Stanka preminula je od posljedica moždanog udara, a 2012. doživio je najteži udarac – iznenadnu smrt sina jedinca iz prvog braka, Nikole, koji je u 36. godini preminuo od srčanih problema. Nikola je bio i sam redatelj i jedan od njegovih najbližih suradnika na brojnim serijama. "Nikada nisam ostao bez svoga Nikole. Njega samo fizički nema. Premda ni u to nisam potpuno siguran", izjavio je godinama kasnije, objavivši postumno zbirku sinovih priča. Snagu za nastavak pronašao je u drugoj supruzi, producentici Lidiji, i blizancima Lovri i Niki Anđeli, koje je dobio u kasnijim godinama.

S godinama je, priznaje, postao blaži i pun razumijevanja za ljudske slabosti. "Prije sam se znao posvađati s političkim neistomišljenicima, sad ih prihvaćam, mislim da svatko ima pravo misliti drugačije." Iako ga je boljelo što je Zagreb izgubio dušu nestankom starih kavana, utočište je pronašao u obitelji, pisanju i radu. Do samog kraja ostao je neumoran, završavajući dokumentarce i pišući nove scenarije. Njegov opus, od modernističkih eksperimenata i bunkeriranih dokumenata do povijesnih epova i popularnih serija, ostaje svjedočanstvo o jednom turbulentnom vremenu i umjetniku koji se nikada nije bojao stvarati – iz strasti, potrebe i ljubavi prema zanatu koji mu je bio sve. Baš kao što je jednom priznao: "Čim ujutro otvorim oči, vidim film".