Nedavno Svjetsko prvenstvo u rallyju WRC Croatia 2021. održano i na području Krapinsko-zagorske županije poslalo je u svijet lijepu sliku koju su mogli pratiti milijuni gledatelja diljem svijeta. Zagorski bregi sa svojim vijugavim, zavojitim cestama pokazali su se izuzetno zahtjevnim za vozače i atraktivnim za gledateljstvo. Manje je poznata činjenica da je privlačnost zagorskih cesta za održavanje utrka prepoznata još prije 109 godina kada je održana prva automobilistička utrka za Prvenstvo Hrvatske i Slavonije.

Prvi hrvatski automobilni klub u Zagrebu organizirao je 8. rujna 1912. godine prvu utrku u Hrvatskoj na relaciji Zagreb – Podsused – Bistra – Sveti Križ Začretje – Veternica – Lepoglava – Ivanec – Jurketinec – Vidovec – Varaždin – Novi Marof – Sv. Ivan Zelina – Sesvete – Zagreb. Staza je bila duga 177 km, a većim je dijelom prolazila kroz područje današnje Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije. U to vrijeme već je u Hrvatskoj bilo oko 250 automobila, 20 autobusa i 60 motocikala, a na utrci je sudjelovalo osam vozača. Vozila su bila uglavnom marke Opel te jedan Mercedes. Da se radi o samim počecima auotomobilskih utrka u Europi, dovoljno govori činjenica da je poslije utrke Gordon Benett (1899.) i Grand Prixa Francuske (1906.), ova utrka bila jedna od prvih na starom kontinentu.

Prva nesreća u povijesti hrvatskog automobilističkog sporta – Ljudevita Schlicka su iz potoka izvlačili konji

Start utrke bio je na Črnomercu u 8 sati prije podne gdje su automobili puštani svake tri minute. U početku, do Podsuseda, vozilo se sporo i oprezno jer su putevi predviđeni za konjske zaprege bili u vrlo lošem stanju. Propozicije su propisivale da brzina u naselju ne smije prijeći 25 km/h, a na otvorenom se smjelo voziti i brže pod uvjetom da se nikoga ne stavlja u pogibelj.

Kod Svetog Križa Začretja duž staze čekali su vatrogasci i trubljenjem najavljivali dolazak natjecatelja. Okupilo se mnoštvo naroda koje je cvijećem dočekao vozače. Utrka je bila prilično naporna zbog kamenja na putu koje je otežavalo vožnju. Problem je stvorila i kiša koja je padala dan prije utrke te je stvorila veliku količinu blata i lokvi. Na putu prema Varaždinu dogodila se prva nesreća u povijesti hrvatskog automobilističkog sporta – automobil koji je vozio Ljudevit Schlick zapeo je u potoku pa su ga morali izvlačiti konji.

Automobili su „jurili“ 40 km/h

Iza Očure cesta je bila sve strmija, a zavoji sve oštriji. U borbu za 1. mjesto, uz Ferdinanda Budickog i Julijusa Radovitsa, uključio se i arhitekt Vjekoslav Heinzel sa suprugom koja je imala zadatak da trubom upozorava pješake i konjske zaprege na dolazak automobila. Automobili su jurili, za ono vrijeme velikom brzinom od 40 km/h.

Na cilju u Varaždinu mnoštvo je naroda nestrpljivo čekalo dolazak prvog natjecatelja. Kad su vatrogasci znakom trube najavili prvog automobilista, nastupile su ovacije, a čuli su se i mužari. Poredak je bio sljedeći: prvi je stigao Radovits u 10 sati i 9 minuta, dvije minute poslije stigao je Ferdinand Budicki, a dvije minute nakon njega i grof Kulmer. Posljednji je stigao Willy Haupt u 11 sati i 18 minuta.

Veliki župan varaždinske županije pozdravio je blatom uprskane natjecatelje prigodnim govorom, a u njihovu čast zasvirala je i vatrogasna glazba. Zbog velika nevremena, natjecatelji su iz Varaždina krenuli ranije, a na cilj u Maksimir stigli su mokri do kože.

Utrka je u potpunosti uspjela imajući u vidu da je u to vrijeme automobilizam u Hrvatskoj još bio u povojima, a ceste kroz Hrvatsko zagorje namijenjene prometu zaprežnim kolima te se nije ni naslućivalo da će jednoga dana biti presvučene asfaltnim slojem. U svakom slučaju, kao i danas i 1912. godine utrka je izazvala veliki interes javnosti te značila odličnu turističku promociju.