Foto: Ilustracija

U prva dva nastavka našeg serijala o muškarcima koji su žrtve nasilja u obitelji otvorili smo pitanje o kojem se u javnosti rijetko govori, a potom objavili konkretne policijske podatke koji pokazuju koliko je muškaraca u Zagorju evidentirano kao žrtve obiteljskog nasilja. Ovoga puta pokušali smo pronaći odgovore na neka druga pitanja, kao na primjer, zašto uopće dolazi do nasilja među najbližima, što ljude navodi na nasilno ponašanje, kakvu ulogu u svemu tome ima društvo i zbog čega neke žrtve godinama šute?

Odgovori nisu jednostavni, a stručnjaci koji se godinama bave ovim problemom upozoravaju da nasilje u obitelji nema samo jedan uzrok, kao što ne postoji ni jedan obrazac prema kojem se može prepoznati svaka nasilna osoba.

Nasilje nije samo fizički napad

Hrvatski stručnjaci, psiholozi prof. dr. sc. Dean Ajduković i prof. dr. sc. Marina Ajduković, u znanstvenom radu Nasilje u obitelji: što zdravstveni djelatnici mogu učiniti, objavljenom 2010. godine u časopisu Medicina, nasilje u obitelji definiraju kao „skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad članovima obiteljske zajednice uporabom sile, zastrašivanja i manipuliranja“.

U istom radu razlikuju četiri osnovna oblika nasilja: psihičko, fizičko, seksualno i ekonomsko.

Drugim riječima, nasilje ne mora uključivati udarce, ozljede ili druge vidljive tragove. Ono može značiti svakodnevno vrijeđanje, ponižavanje, prijetnje, zabranu kontakata s prijateljima i rodbinom, oduzimanje novca ili kontroliranje svakog koraka partnera.

Istraživač Evan Stark, poznat po proučavanju prisilne kontrole u partnerskim odnosima, upozoravao je upravo na taj problem. U svojoj knjizi Coercive Control: How Men Entrap Women in Personal Life objašnjava kako se zlostavljanje ne može razumjeti samo promatranjem pojedinačnih fizičkih napada. Ponekad je riječ o dugotrajnom obrascu zastrašivanja, izolacije i kontrole kojim nasilna osoba postupno ograničava slobodu druge osobe.

Takvi oblici zlostavljanja posebno su opasni jer ih okolina često ne prepoznaje. Žrtva možda nema modrice, ali živi u stalnom strahu, gubi samopouzdanje i postupno se udaljava od ljudi koji bi joj mogli pomoći.

Zašto ljudi postaju nasilni i postoje li okidači?

Prema američkim Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), partnersko nasilje ne nastaje zbog jednog uzroka, nego zbog međudjelovanja osobnih, obiteljskih i društvenih čimbenika.

Među čimbenicima koji povećavaju rizik stručnjaci navode iskustvo nasilja u djetinjstvu, svjedočenje nasilju među roditeljima, pretjeranu konzumaciju alkohola i droga, teškoće u kontroliranju impulsa, ljubomoru, posesivnost i potrebu za dominacijom nad partnerom.

Važnu ulogu mogu imati i nezaposlenost, financijski problemi, dugotrajni sukobi te razvod ili prekid veze.

No, ovdje postoji razlika koju stručnjaci posebno naglašavaju: čimbenik rizika nije isto što i uzrok koji neizbježno dovodi do nasilja.

Milijuni ljudi suočavaju se s financijskim teškoćama, ljubomorom ili bračnim problemima, a nikada ne postanu nasilni. Alkohol može povećati rizik od nasilnog ponašanja, ali nije opravdanje za njega. Jednako tako, odrastanje u nasilnoj obitelji ne znači da će dijete jednoga dana i samo postati nasilnik.

Poznati sociolog Michael P. Johnson, koji je desetljećima istraživao partnersko nasilje, upozorio je i na važnost razlikovanja pojedinih obrazaca. U radu Conflict and Control iz 2006. godine opisuje, među ostalim, nasilje koje proizlazi iz eskalacije sukoba između partnera te nasilje koje je dio sustavne kontrole i zastrašivanja.

Ta razlika važna je i za razumijevanje samih žrtava. Nije isto kada sukob preraste u pojedinačni nasilni incident i kada jedna osoba mjesecima ili godinama sustavno zastrašuje, ponižava i kontrolira drugu. Pritom ni jedan oblik nasilja nije prihvatljiv.

Koliko je za nasilje odgovorno društvo?

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da nasilje nije samo problem pojedinca ili obitelji. Na njegovu pojavnost utječu i društvene norme, prihvaćanje agresivnog ponašanja, neravnopravni odnosi moći te stavovi kojima se nasilje opravdava ili umanjuje.

U društvu u kojem se smatra da se u obiteljske odnose ne treba miješati, žrtva može godinama ostati bez pomoći. Poseban problem nastaje kada se prijetnje, ponižavanje i kontroliranje partnera smatraju uobičajenim dijelom bračnih svađa.

Ni tradicionalna očekivanja od muškaraca i žena nisu nevažna. Ona mogu utjecati na to kako okolina prepoznaje žrtvu, kome vjeruje i kakvu reakciju očekuje od osobe koja trpi nasilje.

A upravo se tu otvara jedno od najvažnijih pitanja našeg serijala.

Zašto muškarci koji trpe nasilje često šute?

Muškarac koji je žrtva nasilja može se suočiti s istim problemima kao i žena: strahom, emocionalnom ili financijskom ovisnošću, brigom za djecu i nadom da će se partner promijeniti. Međutim, istraživanja pokazuju da postoje i dodatne prepreke povezane s društvenim očekivanjima od muškaraca.

U sustavnom pregledu znanstvenih istraživanja objavljenom 2019. godine u časopisu BMJ Open, istraživači su analizirali iskustva muškaraca koji su pokušavali potražiti pomoć zbog obiteljskog nasilja.

Među najvažnijim preprekama izdvojili su sram, strah da im drugi neće vjerovati, osjećaj da priznavanjem statusa žrtve dovode u pitanje vlastitu muškost te zabrinutost da bi ih institucije mogle pogrešno prepoznati kao počinitelje nasilja.

Pojedini muškarci strahovali su i da će prijavljivanjem nasilja izgubiti kontakt s djecom ili da neće naići na razumijevanje stručnih službi.

Slične zaključke donio je i sustavni pregled 23 istraživanja objavljen 2023. godine. Autori su utvrdili da društvene predrasude, osobni strahovi i obiteljske okolnosti mogu ozbiljno otežati muškarcima odluku da prijave nasilje i zatraže pomoć.

Zamislimo, primjerice, muškarca kojeg partnerica godinama vrijeđa, prijeti mu, kontrolira novac ili fizički napada. Hoće li se povjeriti prijateljima? Hoće li otići na policiju? Ili će se bojati da će ga okolina ismijati pitanjem kako odrasli muškarac ne može izaći na kraj sa ženom?

Upravo takva društvena očekivanja mogu dodatno izolirati žrtvu.

To, naravno, ne znači da su muškarci i žene jednako često izloženi svim oblicima nasilja ili da su posljedice uvijek jednake. Žene su znatno češće žrtve najtežih oblika partnerskog nasilja, uključujući smrtonosno nasilje. No, ta činjenica ne umanjuje ozbiljnost nasilja koje doživljavaju muškarci niti njihovo pravo na zaštitu.

Posljedice nasilja ne ostaju unutar četiri zida

Nasilje u obitelji ne pogađa samo osobu koja ga neposredno trpi. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na povezanost partnerskog nasilja s depresijom, anksioznošću, posttraumatskim stresom, poremećajima spavanja i drugim zdravstvenim teškoćama.

Posebno su ranjiva djeca koja odrastaju u obiteljima u kojima je nasilje prisutno. Čak i kada nisu neposredne žrtve fizičkog napada, svjedočenje nasilju može ostaviti ozbiljne emocionalne i ponašajne posljedice te povećati rizik od problema u kasnijim odnosima.

Posljedice osjeća i društvo, kroz troškove zdravstvene zaštite, policijskih i pravosudnih postupaka, socijalnih službi, izgubljene radne dane i smanjenu radnu sposobnost žrtava.

Zato nasilje u obitelji nije i ne može biti isključivo privatna stvar.

Istraživanja stručnjaka iz Hrvatske i svijeta pokazuju da ne postoji jednostavan odgovor na pitanje zašto netko postaje nasilan. No, jasno pokazuju koliko je važno na vrijeme prepoznati različite oblike nasilja i omogućiti žrtvama da bez straha i srama potraže pomoć.

A to vrijedi za sve žrtve, bez obzira na spol. Jer muškarac koji trpi nasilje ne prestaje biti žrtva samo zato što društvo od njega očekuje da bude snažan i da svoje probleme riješi sam.