Obilježavajući Međunarodni dan žena 2021. Europski parlament odaje priznanje ženama koje rade na prvoj liniji borbe protiv koronavirusa. Sandra Ljubičić, rođena je u Šibeniku, a radi u zabočkoj bolnici. Specijalistica je  infektologije (zaraznih bolesti). Radila je dulji niz godina u farmaceutskoj industriji na nuspojavama lijekova nakon čega se odlučila vratiti medicini i to baš zaraznim bolestima koje su joj oduvijek bile izazov. Igrom slučaja ili sudbine mislim da će joj''obračun'' sa COVID-om 19 biti najveći profesionalni izazov.

ZL: Dr. Ljubičić kakva je godina bila iza Vas?

Svakako profesionalno i osobno izazovna i teška. Nisam sigurna, govoreći o COVID-19 pandemiji, da je sasvim iza nas.

ZL: Kakvim ste se sve izazovima susretali i situacija nagledali?

Od negacije i razmišljanja ,, neće do nas'', do shvaćanja da se zaraza ipak događa u cijelom svijetu i neće tako brzo iščeznuti, suočavanje s realitetom pandemije COVID-19 koju je WHO proglasio 11. ožujka 2020. Pandemija znači globalno proširena bolest. Osjećaj nemoći ljudske populacije nad nečim okom nevidljivom kao ovaj virus veličine 100 nanometara, do prvih pozitivnih bolesnika u Hrvatskoj pa u Krapinsko-zagorskoj županiji do prvih bolesnika sa potrebom za respiratorom, prvih umrlih. Tisuće upitnika, ne samo nad mojom glavom, nego nad glavama sviju nas. Kako organizirati rad u bolnici, kako optimalno liječiti bolesnike, strah da ne zarazim obitelj, kolege. I onda karte na stol. Postepeno prilagođavanje situaciji.

ZL: Što vam je bilo najteže u poslu?

Kao i svim zdravstvenim radnicima suočavanje sa smrtnim ishodom bolesti. To je najteže. Nazvati rodbinu i obavijestiti ih da je njihov član obitelji preminuo.

 

ZL: Kako izgleda vaš jedan dan s covid pacijentima?

Radimo smjenski. Nakon primopredaje službe, oblačimo osobnu zaštitnu opremu i ulazimo na odjel. Slijedi vizita, klinička procjena stanja bolesnika, da li netko ima potrebu za nekim oblikom intenzivnije terapije kisikom. Pri tom mislim na neki od ''aparata'' koji bolesnicima olakšavaju oksigenaciju. Također i evaluacija ostalog liječenja, dodatna dijagnostika. Uvijek je najteže kada primijetite da se dolazi do pogoršanja disanja jer klinički zna biti dramatično.

ZL: Koliko žena radi u zabočkoj bolnici?

U bolnici je zaposleno ukupno 506 ženskih djelatnika (zdravstvenih, nezdravstvenih) od čega je 409 ženskih zdravstvenih djelatnika, 281 medicinska sestra i 84 liječnice.

Moram odati počast našim med. sestrama/tehničarima na svim odjelima pogotovo COVID odjelu koji su radili i još rade fizički i psihički težak posao. Njega, hranjenje, podjela terapije, riječi utjehe. Oni su uz bolesnika 24 sata i svaka im čast. Kapa dolje.

ZL: Koliko je žena na covid odjelu?

Broj medicinskih sestara na COVID odjelu je 30 a liječnica 8. Naglasak je na žene u zdravstvenom sustavu. Ali moram naglasiti da su naši muški kolege, medicinski tehničari i liječnici bili od neprocjenjive važnosti za rad na COVID odjelu.

ZL: Imate li podatke da li su u OB Zabok bili više hospitalizirani muškarci ili žene, odnosno koga je više pogađala ova bolest?

Incidencija je neznatno bila viša u skupini osoba muškog spola koji su bili i nešto mlađe dobi u vrijeme obolijevanja.

 

ZL: Još uvijek se često susrećemo s komentarima 'to je obična prehlada' unatoč velikoj brojci umrlih. Što ste vi naučili o ovoj bolesti?

Bolest je vrlo opasna. Ovaj 2. val u Hrvatskoj je bio ,,tsunami''. Nisam sigurna da su to ljudi uopće shvatili. Usporedbe radi, 2020. od ožujka do prosinca je umrlo 5 523  ljudi više nego 2019. Samo u prosincu 2020. je umrlo 3 225 ljudi VIŠE nego 2019. Ovih dana se spominje Brazil sa teškom situacijom, velikom brojem umrlih, prepunjenim bolnicama. Samo usporedbe radi sa Hrvatskom. Ukoliko bi njihove brojke umrlih ''prebacili'' na broj stanovnika u Hrvatskoj to bi značilo da bi u Hrvatskoj od COVID-19 na dan umrlo 27 bolesnika dok je kod nas u drugom valu, poglavito u 12. mjesecu, umiralo od 48-92 bolesnika dnevno. Najveći broj umrlih u jednom danu bio je 92 bolesnika. Možda je trenutno jedino Češka po broju umrlih usporediva sa Hrvatskom u periodu drugog vala. Ponosni smo kao zdravstveni djelatnici da usprkos ''groznim'' brojevima oboljelih i umrlih, da su svi naši bolesnici dobili potrebnu zdravstvenu skrb i nitko od bolesnika koji su imali potrebu za respiratorom nije ostao bez istog.

ZL: Zašto se treba cijepiti?

Zato što uzročne, prave terapije nema. Ostaje dakle samo prevencija. Cijepljenjem čuvamo osobe starije životne dobe, sebe, članove naše obitelji od teškog oblika bolesti, respiratora i smrti. Puno teških zaraznih bolesti iskorijenjeno je cijepljenjem zašto ne bi i ova. Sjetimo se velikih boginja, poliomijelitisa, difterije. Zahvalni smo brzom razvoju cjepiva za COVID-19.

ZL: Koliko je trpio vaš privatni život, obitelj?

Sva sreća imam razumnog supruga i sina u srednjoj školi koji su mi bili apsolutna potpora u smislu da nisu puno propitkivali. Imali su i još uvijek imaju razumijevanja za sve što se događa na mom poslu. Znala bih doći navečer kući, otuširati se nešto pojesti i sutra ujutro ponovno povratak na posao. Imam i psa i šetnje prirodom koje me potpuno opuste. I ja sam se trudila, koliko toliko, doma ne donositi posao, neraspoloženje. Pred vratima stana bih se ''isključila'' i doma bila ,,normalna''. Treba muža pitati. Ha, ha! Ljudska psiha je škrinja puna tajni.

ZL: I za kraj, kakav je položaj žena u medicini? Jesu li liječnice dovoljno ravnopravne u svijetu medicine?

Mislim da su neke struke još uvijek ,,više muške'' neke ,,više ženske''. Ali i na tom aspektu društvo napreduje.