Prethodni članak
Sljedeći članak

'Bio je ovo za mene nezaboravan doživljaj, no priznajem da sam na putu nekad maštao za jegerom i paradajzom pri kleti'

Mladić iz Zlatar Bistrice, Vedran Majcen, ljetos pješice prošao slavni hodočasnički put Camino de Santiago, dug gotovo 800 kilometara


Tisuće hodočasnika svake godine krene putom od 800 kilometara kroz španjolske zabiti na vjerojatno najpoznatije europsko hodočašće Camino de Santiago, poznato i kao Put svetog Jakova. Uz Jeruzalem i Rim, hodočašće sv. Jakovu u Santiago de Compostelu treće je najpoznatije među kršćanima. To je ujedno najslavnije hodočasničko mjesto u zapadnoj Europi koje je potkraj 10. stoljeća postalo simbolom borbe kršćanstva protiv islama. Godišnje 300.000 hodočasnika uspije doći do ovoga grada na sjeverozapadu Španjolske, u provinciji Coruña. Ljetos je među njima bio i 24-godišnji mladić iz Zlatar Bistrice, Vedran Majcen, apsolvent Geodetskog fakulteta u Zagrebu kojemu je preostao još samo diplomski ispit. Inače, stari dio grada Santiago de Compostela UNESCO je 1985. godine proglasio svjetskom kulturnom baštinom, a 2000. godine bio je Europski grad kulture. S ruksakom na leđima, teškim devet kilograma, Vedran se uputio na hodočašće s prijateljem sa studija, Varaždincem Antunom Jakopcem. Na hodočašću su proveli 37 dana.

Glavna ulica Europe

- Iz Zagreba smo 17. srpnja autobusom krenuli za Pulu, sa čijega smo aerodroma poletjeli za francuski grad Bordeaux. Zatim smo vlakom putovali do Saint Jean Pied de Porta, gradića u francuskoj Baskiji s oko 2000 stanovnika. To je početna točka francuske rute. Osim Camino Francésa postoje i druge rute prema Santiago de Composteli i to engleski, portugalski, katalonski, sjeverni, baskijski kao i još neki pravci. Ipak, Camino Francés je najfrekventniji i najpopularniji od svih. Vijeće Europe mu je 1987. godine dodijelilo titulu „Glavne ulice Europe“. UNESCO je 1993. godine proglasio španjolski i francuski dio puta za Santiago UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom. Ruta počinje na Pirinejima, na granici Francuske i Španjolske te put dalje vodi kroz planine, polja, sela i gradove sjeverne Španjolske sve do Santiaga de Compostele i crkve sv. Jakova, apostola mučenika, kojemu je posvećeno ovo hodočašće - upoznao nas je Vedran sa hodočasničkim putom na kojemu je jedan dan intenzivan koliko mjesec dana u uobičajenom životu.

Na hodočasničkom putu

Odluka o odlasku na put sv. Jakova nije bila laka, jer propješačiti 800 kilometara, putovima i stazama strane zemlje, uistinu je pothvat pozornosti vrijedan. Studentski pajdaš Antun Jakopec prvi je krenuo istraživati spomenuto hodočašće, godinu i pol prije odlaska. Zatim je ideju obrazložio prijatelju Vedranu koji je pogledao sva moguća videa na Youtubeu, na internetu, pročitao sve moguće forume, istraživao što treba nositi, kolika treba biti težina torbe… U Zagrebu je bilo i nekoliko zanimljivih predavanja onih koji su hodočastili sv. Jakovu, koje je Vedran sa zanimanjem slušao, posebice njihova iskustva. Neko vrijeme nikome nije rekao kamo se sprema. Razmišljao je sam sa sobom je li on to uistinu može izdržati, bez nekih posebnih fizičkih priprema. Kad je riješio dvojbe, ideju je obrazložio najbližima kod kuće, čije je prva reakcija bilo pitanje:“Zašto?“. Proučio je – ljudi ne znaju zašto, ali osjećaju da moraju ići. Tako i Vedran, koji je imao potporu najbližih, koji su se, ipak, bojali Vedranova hodočašća. Od 37 dana odsutnosti, 30 je bilo samo hodanje. - Ljudi koje upoznaš putem drukčiji su, iskreni, otvoreni, vlada izraziti osjećaj zajedništva. Na caminu su svi isti, pa nitko nema potrebe dizati zidove oko sebe. Ovakav pothvat je dokaz kako je moguće i ono što nam se u početku čini nemogućim. Kako smo kasno došli u Saint Jean Pide de Port, oko ponoći, a prethodno nismo rezervirali smještaj, prenoćili smo u vrećama za spavanje na otvorenome. Možda bismo iste noći krenuli dalje, ali tek se ujutro u osam otvara hodočasnički ured u kojemu se dobije kredencijal ili hodočasnička putovnica u koju se u svakom prenoćištu udara pečat kao dokaz da je propješačena dionica do toga mjesta. Posjedovanje putovnice je obvezno i ona služi za dokazivanje hodočasničkog statusa pri korištenju usluga spavanja i prehrane, u hodočasničkim prenoćištima zvanim albergue. Ta putovnica se kasnije pokazuje u Santiagu de Composteli i preduvjet je dobivanja diplome hodočasnika (španjolski: Compostela). Osim toga, moraju biti ispunjeni i sljedeći uvjeti - prijeći najmanje 100 km pješice, odnosno 200 km biciklom ili konjem. Tijekom cijelog puta može se vidjeti žuta strelica koja pokazuje pravac prema Santiagu. K tome, lokalno je stanovništvo ljubazno. Čim spaze nepoznato lice s ruksakom odlutalo s puta, viču “Camino!” i pokazuju pravi smjer. Kako se put bliži odredištu, svakih pola kilometra može se pročitati udaljenost do Santiaga na kamenju ukopanom pokraj puta. Uređeno je i snabdijevanje pitkom vodom - kaže Vedran koji preko student servisa radi u Ericssonu. Štedio je za ovo hodočašće, za koje nije znao (a vjerojatno još ne zna!?) ni zlatarbistrički župnik. Kaže Vedran, nije preskupo, od 1 200 do 1500 eura!

Hodali kao zombiji

Prvi dan Vedran i Antun propješačili su 22 kilometra, družeći se s trojicom Istriana koje su upoznali tijekom leta iz Pule za Francusku. Vedranu se svidio način funkcioniranja Camina, kako hodočasnici pomažu jedni drugima. Primjerice, prvi dan sreli su francusku obitelj, majku s dvoje djece tinejdžera i dvomjesečnom bebom u kolicima. A hodalo se Pirinejima, s mnogo uspona. Savladava se visinska razlika od 1870 metara i to je najnapornija dionica hodočašća. Da im pomognu, zavezali su uže za kolica i vukli ih usponom! - Meni je najnaporniji dio bio između Burgosa i Leona, jer na tom putu nema nikakve hladovine, a temperature su bile visoke– kaže Vedran koji je na svojem ruksaku imao školjku, znanu kao Jakobova kapica, koja je simbol hodočašća, kupljena u prvom hodočasničkom uredu. Premda je ruksak svašta doživljavao tijekom puta, školjka je do odredišta ostala cijela. Dakako da je dugim putom bilo kriza obojice kajkavskih hodočasnika, no to su bile minorne svađice dvojice prijatelja. Hodočašće ga se nije doimalo toliko teškim fizički, koliko psihički. - Hodali smo kao zombiji! Prosjek nam je bio 30 km dnevno. Bilo je dana kada smo propješačili 15 km, a nekad više od 20. Zdravlje nas je odlično služilo, ali nagledali smo se i gadnih žuljeva. Najviše smo propješačili zadnji dan, prije dolaska u Santiago, 62,5 km. No, nikad nisam dovoljno požalio da bih odustao od hodočašća, premda ima hodočasnika koji jednu godinu propješače jednu dionicu, sačuvaju kredencijal, pa nastave sljedeće godine.

Maštali o jegeru, klijeti i gemištu

Što se prehrane tiče, u prenoćištu su imali doručak, koji je bio u cijeni smještaja. Putem su kupovali u trgovinama, primjećujući kako Španjolci gotovo i ne jedu kruh. Nigdje pekare, i to im je bio prvi šok. Kako svaki albergue ima i priručnu kuhinju, sami su kuhali tjesteninu s umakom, najčešće od rajčice i parmezana. U prosjeku su spavali šest do sedam sati. U Santiago su došli 13. kolovoza, oko 23 sata. Kako se „albergosi“ zatvaraju oko 22 sata, rezervirali su privatni smještaj u jedne gospođe. Kad su ujutro došli pred katedralu,bili su opčinjeni njezinom ljepotom, ne samo vanjskom, nego i unutrašnjošću. Prema legendi, u kripti su pokopani ostaci sv. Jakova Starijeg, jednog od apostola Isusa Krista i zaštitnika Španjolske. Još su jedan dan boravili u Santiagu,a zatim su se uputili u Finisterru, tri dana hoda, devedesetak kilometara. U srednjem vijeku vjerovalo se da je ovo „kraj svijeta“ i da ovdje završava Zemlja, dok se nije umiješao Kolumbo otkrićem Amerike. Finisterra je, inače, drevna luka i ribarsko mjesto. Ovaj dio stjenovite španjolske obale zove se još i Costa de Morte (Obala smrti), zbog velikog broja brodoloma koji su se dogodili u ovim vodama Atlantskog oceana. Slavni svjetionik na kraju svijeta najpoznatija je znamenitost u cijeloj Galiciji. Izgrađen je 1853. godine. Vedran spominje ljepotu nezaboravnog zalaska sunca. S hodočasničkom diplomom Antun i Vedran iz Santiaga su odletjeli za Madrid, prespavali na aerodromu, i zatim let za Zagreb. - Isti sam dan došao u Zlatar Bistricu k mojima. Ispričao sam im kako smo Antun i ja cijelim putom zamišljali i maštali kako bi lijepo bilo sjesti doma, u klijet, narezati jeger, paradajz, popiti gemišt. Nije mi žao napora jer vidio sam predivne krajolike, upoznao zanimljive ljude iz cijeloga svijeta, vidio putom prelijepe crkve, jednom riječi – za mene nezaboravni doživljaj - zaključio je naš sugovornik.

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook

Zbog vjetra, zabrana je prometa za autobuse na kat, vozila s kamp prikolicama i motocikle (I. skupina vozila) na dionici Jadranske magistrale Novi Vinodolski-Senj (DC8). Magla još mjestimice smanjuje vidljivost na cestama u Gorskom kotaru. ...

 
iz valute
u valutu

Tečajna lista služi isključivo u informativne svrhe i podliježe promjeni bez prethodne najave. Zagorje.com ne može jamčiti točnost tečajne liste koju koristi konverter. Prije provođenja stvarnih transakcija potrebno je provjeriti trenutni tečaj kod službene ustanove. Tečajna lista dohvaćena je prema online podacima Hrvatske narodne banke.

mojtv.hr - kompletan tv program