Novinar Dnevnika HTV-a Eugen Husak već je svima dobro poznato lice. Posljednjih godinu i pol dana gotovo nas svakodnevno izvještava o najvažnijim dnevnim događajima: od  velikih poplava, potrage za Antonijom Bilić, izručenja Sanadera Hrvatskoj, do previranja u nogometnom savezu i drugih afera, kojih nam u ovom vremenu zaista ne nedostaje.

Ovaj  38-godišnjak živi u Krapinskim Toplicama, a prije nego je postao reporter središnje informativne emisije HTV-a bio je i medicinski tehničar, profesor zemljopisa u Srednjoj školi u Krapini, direktor Turističke zajednice u Krapinskim Toplicama…

Kako si završio u novinarstvu, na HTV-u?

Na HTV sam došao zapravo posve slučajno. Bio sam nezaposlen. Taman sam se vratio iz vojske, u džepu je bila diploma fakulteta i tražio sam posao.  Na radiju se oglašavalo da HTV traži novinare za dopisništvo u Krapini pa sam se javio, baš kao što sam se javljao i na druge oglase. Na ovaj oglas javili smo se kolegica Ružica Divac Borovečki i ja, pa su nas zajedno iz Krapine poslali u Zagreb na obuku i nakon nekoliko mjeseci su nas vratili kući i počeli smo raditi.

Na HTV-u si već 11 godina. Karijeru si počeo u Krapini, no nakon toga uslijedio je „transfer“ u Zagreb?

U Zagreb me pozvao tadašnji glavni urednik Informativnog programa Renato Kunić, koji mi je godinama bio izravno nadređen u HTV-ovoj jedinici Centri i dopisništva.  Dnevniku je trebao reporter koji pokriva širok spektar tema,  a kako sam ja u Krapini godinama pokrivao najrazličitije priče, odlučili su se za mene. U svakom slučaju, nismo dugo pregovarali. Bila je to prilika karijere koja se ne odbija, kao da npr. nogometašu Zagorca ponude da zaigra u prvih 11 u Dinamu. Tko bi to odbio ? 

U Zagrebu si se brzo nametnuo kao novinar koji može u svakom trenutku odraditi svaku temu. Što ti je bilo najteže, a što najstresnije?

Imao sam sreću ili nesreću, ovisno kako se gleda, što sam u Zagreb došao u iznimno uzbudljivo vrijeme. Počelo je s velikim poplavama, pa valom tzv. Facebook prosvjeda, sagom o Antoniji Bilić i na poslijetku mnogobrojnim USKOČKIM akcijama i uhićenjem Ive Sanadera. U svakoj od tih priča bilo je teških trenutaka, a meni je osobno bilo najteže kada je Ivo Sanader iz Austrije prepraćen u Hrvatsku. Taj dan sam prvo odradio za Podnevni dnevnik tešku reportažu o alpinistici zarobljenoj u nekoj ličkoj špilji. Nakon toga, za „Krupni plan“ dugačku istraživačku reportažu o mutnim poslovima generala Mladena Kruljca u Slavonskom Brodu da bi oko 18 sati, kad sam već bio potpuno iscrpljen doznao da sam određen da idem na javljanje uživo pred Remetinec za Dnevnik i sve izvanredne emisije. Šok je bio tim veći, što do tada nisam ni jednom profesionalno izvještavao o Sanaderovim aferama pa sam imao svega pola sata za brzinsko istraživanje lika i djela bivšeg premijera. Nisam imao ni odgovarajuću odjeću, a u organizacijskom ludilu nije bilo ni vremena za odjevanje u HTV-ovom fundusu. Sjećam se da sam tu noć nakon završetka programa popio 2 litre vode u 5 minuta, a kad sam došao u Krapinske Toplice od stresa nisam do jutra mogao zaspati. I nakon 2 sata sna, opet na posao u Zagreb.

Svaki dan putuješ u Zagreb, a radni dan ti traje i po 12 sati.  Je li to naporno?

Odlučio sam zasad ostati živjeti u Krapinskim Toplicama, a to znači svakodnevno putovanje u oba smjera i to je zapravo najteži dio mojeg života. Noćne vožnje, često u sitne sate, po staroj zagorskoj, u trenutcima kad se zbog magle ne vidi prst pred nosom su užasno naporne. No, nemam pravo na žaljenje jer tisuće naših ljudi tako putuju čitav život, a rade i fizički puno napornije poslove od mene.
 
Kako je biti Zagorec na HTV-u?

Unatoč možda nekih predrasuda, na HTV-u radi  popriličan broj Zagoraca i to u svim dijelovima programa, od novinara preko tehnike do produkcije i pratećih službi. Možda gledatelji to ne znaju, jer naši ljudi nisu skloni samohvali i samopromociji, ali definitivno je riječ o najodgovornijim profesionalcima koji znaju svoj posao i iznimno su cijenjeni.
 
Kakve su ti želje, daljnji planovi?

Nekakvih spektakularnih planova nemam. Reporter sam i najvažnije mi je da gledatelji vide i osjete svu strast s kojom ja odrađujem svoje reportaže.  Mislim da je jedini ispravan put ići stepenicu po stepenicu. U Krapini sam prošao novinarsku osnovnu školu, sad sam u Zagrebu „srednjoškolac“, a nadam se i „fakultetu“.  Imam priliku raditi i učiti od najboljih i uživam u tome.