Ponavljanje ima čudan odnos s umom. Uzmimo iskustvo déjà vua, kad pogrešno vjerujemo da smo neku novu situaciju već doživjeli – što nas ostavlja s jezivim osjećajem "prošlosti". No, otkriveno je da je déjà vu zapravo prozor u djelovanje našeg memorijskog sustava.

Istraživanje je pokazalo da se taj fenomen javlja kada se dio mozga koji detektira poznatost "razsinkronizira" sa stvarnošću. Déjà vu je signal koji vas upozorava na tu čudnovatost: to je vrsta "provjere činjenica" za memorijski sustav, piše Science Alert, prenosi N1.

Ali ponavljanje može učiniti nešto još jezovitije i neobičnije.

Suprotno od déjà vua je "jamais vu", kada vam se nešto za što znate da vam je poznato čini nestvarnim ili na neki način novim. U istraživanju je proučavan mehanizam iza tog fenomena.

Jamais vu može uključivati gledanje u poznato lice koje vam iznenada djeluje neuobičajeno ili nepoznato. Glazbenici ga ponekad dožive – izgubivši se nakratko u vrlo poznatom glazbenom odlomku. Možda ste ga imali pri odlasku na poznato mjesto, kad odjednom postanete dezorijentirani ili ga vidite "novim očima".

To je iskustvo još rjeđe od déjà vua i možda još neobičnije i uznemirujuće. Kad ljude zamolite da ga opišu u upitnicima o iskustvima iz svakodnevice, daju odgovore poput: "Dok pišem na ispitu, napišem riječ točno, recimo ‘appetite’, ali stalno je iznova gledam jer dvojim da je možda pogrešna."

Vozač ne prepoznaje papučice
U svakodnevnom životu može ga izazvati ponavljanje ili zurenje, ali i ne mora. Jedan od autora članka, Akira, doživio ga je vozeći autocestom, pa je morao stati na zaustavni trak kako bi se njegova nepoznatost s papučicama i upravljačem ‘resetirala’. Srećom, u "divljini" je rijedak.

O ovom fenomenu ne zna se mnogo. No stručnjaci su pretpostavili da bi ga u laboratoriju bilo prilično lako izazvati. Ako nekoga zamolite da nešto ponavlja iznova i iznova, često će zaključiti da to postaje besmisleno i zbunjujuće.

To je bila osnovna shema njihovih pokusa o jamais vuu. U prvom eksperimentu 94 studenta preddiplomskog studija neprestano su ispisivala istu riječ. Radili su to s dvanaest različitih riječi, od uobičajenih poput "door" (vrata) do manje uobičajenih, poput "sward".

Sudionicima je rečeno da riječ prepisuju što brže mogu, ali da smiju stati, te im je dano nekoliko razloga zbog kojih bi mogli stati, uključujući osjećaj čudnosti, dosadu ili bol u ruci.

Najčešće birana opcija bila je prestanak jer su stvari počele djelovati čudno, pri čemu je oko 70 posto sudionika barem jednom stalo zbog osjećaja koji je definiran kao jamais vu. To se obično događalo nakon otprilike jedne minute (33 ponavljanja) – i tipično kod poznatih riječi.

U drugom eksperimentu korištena je samo riječ "the", pretpostavivši da je najčešća. Ovaj put je 55 posto ljudi prestalo pisati iz razloga koji su u skladu s definicijom jamais vua (ali nakon 27 ponavljanja).

Ljudi su svoja iskustva opisivali rasponom izjava, od "Gube značenje što ih više gledaš" do "kao da sam izgubio kontrolu nad rukom", a favorit je bio "ne izgleda ispravno, gotovo kao da to zapravo nije riječ nego me je netko prevario da mislim da jest".

Signal da je nešto postalo previše automatsko
Autorima je trebalo oko 15 godina da napišu i objave ovaj znanstveni rad. Godine 2003. djelovalo je po intuiciji da će se ljudi osjećati čudno dok više puta pišu jednu riječ. Jedan od njih, Chris, primijetio je da su ga retci koje je u srednjoj školi morao više puta pisati kao kaznu navodili da se osjeća čudno – kao da to nije stvarno.

"Potrajalo je 15 godina jer nismo bili toliko pametni koliko smo mislili. Nije to bila novost kakvom smo je smatrali." Godine 1907. jedna od nepravedno zanemarenih utemeljiteljica psihologije, Margaret Floy Washburn, objavila je eksperiment sa svojim studentom koji je pokazao "gubitak asocijativne moći" kod riječi u koje se tri minute zurilo. Riječi su s vremenom postajale čudne, gubile značenje i fragmentirale se.

Ovaj jedinstveni doprinos jest ideja da su preobražaji i gubici značenja pri ponavljanju praćeni posebnim osjećajem – jamais vuom, pišu autori članka.

Jamais vu je signal da je nešto postalo previše automatsko, previše tečno, previše repetitivno. Pomaže nam da "iskočimo" iz trenutačne obrade, a osjećaj nestvarnosti zapravo je provjera stvarnosti.

Logično je da se to mora događati. Naši kognitivni sustavi moraju ostati fleksibilni, omogućujući nam da usmjeravamo pažnju ondje gdje je potrebna, umjesto da se predugo izgubimo u repetitivnim zadacima.

Tek počinjemo razumijevati jamais vu, naglašavaju stručnjaci. Glavno znanstveno objašnjenje je "zasićenje" – preopterećenje reprezentacije do točke besmisla.

Povezane ideje uključuju "učinak verbalne transformacije", pri kojem ponavljanje riječi iznova i iznova aktivira tzv. susjede, tako da, primjerice, započnete slušati u petlji riječ "tress", ali potom slušatelji prijavljuju da čuju "dress", "stress" ili "florist".