Foto: Pexels

Brinete o svima, a sebe stavljate na posljednje mjesto? Gabor Maté objašnjava što potiskivanje bijesa i stalno ugađanje rade tijelu.

Kanadski liječnik i autor Gabor Maté desetljećima se bavi stresom, traumom, ovisnostima i vezom između emocionalnog i fizičkog zdravlja. Radio je kao obiteljski liječnik, u palijativnoj skrbi, ali i s pacijentima koji su se borili s teškim ovisnostima i mentalnim bolestima. Potiskivanje bijesa samo je jedan od obrazaca koje je usput izdvojio.

U jednom razgovoru Maté je naveo četiri obrasca ponašanja i uvjerenja koje je, kako kaže, iznova primjećivao kod ljudi koji žive s kroničnim bolestima.

Odmah pravi važnu ogradu: ne tvrdi da su ti obrasci jedini uzrok bolesti. Ipak, tijekom rada vidio ih je toliko često da ih smatra značajnim čimbenicima.

„Vidio sam određene obrasce kod ljudi koji razviju kronične bolesti“, kaže Maté. Pod tim, objašnjava, misli na širok spektar oboljenja.

„Mislim na autoimune bolesti kao što su reumatoidni artritis, multipla skleroza, sklerodermija, lupus, kronični umor, fibromialgija, upalne bolesti crijeva, kronična astma i tako dalje.“

Kod tih pacijenata godinama je pronalazio slične osobine. „Ti ljudi imaju određene obrasce osobnosti koje sam stalno iznova primjećivao, naročito u palijativnoj skrbi, kada ljudi umiru od kroničnih bolesti, često maligniteta.“

Prvi obrazac: Briga o svima osim o sebi

Kao prvo Maté izdvaja potrebu da se emocionalne potrebe drugih gotovo automatski stave ispred vlastitih. „Prvi je automatska briga za emocionalne potrebe drugih, uz istodobno potiskivanje vlastitih potreba.“

Da bi objasnio na što misli, navodi slučaj žene kojoj je dijagnosticiran rak dojke. „Primjer toga je žena, istinita priča, kojoj je dijagnosticiran rak dojke. Prva žena njezina muža umrla je od raka dojke.“

Kada joj je drugi liječnik rekao da i ona ima istu bolest, njezina prva misao, prema Mateovim riječima, nije bila na onome kroz što će sama morati proći. „Drugi liječnik joj priopćava da ga i ona ima, a njezina prva reakcija je: ‘Zabrinuta sam za svog muža. Kako ću ga podržati?’“

Maté onda ukazuje na paradoks te reakcije. „A ona je ta koja će morati proći kroz kemoterapiju, zračenje i eventualno operaciju.“ Za njega je upravo ta trenutna potreba da se vodi računa o tuđim osjećajima, i to u trenutku vlastite krize, veoma karakteristična.

„Dakle, automatska briga za emocionalne potrebe drugih, dok ignorira svoje, izražena je osobina ljudi s kroničnim bolestima.“

Drugi obrazac: Život pod diktatom dužnosti

Druga osobina koju izdvaja jest ono što naziva krutim poistovjećivanjem s dužnošću, ulogom i odgovornošću. To može značiti da čovjek toliko snažno doživljava obvezu da nešto mora učiniti, ispuniti ili završiti da vlastite potrebe potpuno padaju u drugi plan.

Tu Maté koristi i vlastiti primjer. „Drugi obrazac je kruta identifikacija s dužnošću, ulogom i odgovornošću.“ A zatim dodaje: „Kao kad sam pisao knjigu, bio sam kruto vezan za tu obvezu i pritisak mi je rastao, jer nisam mislio na sebe.“

Drugim riječima, ono što izvana izgleda kao odgovornost, disciplina ili požrtvovnost, prema Mateovu tumačenju postaje problem onda kada čovjek više ne zna zastati i obratiti pažnju na vlastite potrebe. Uloga tada radi umjesto čovjeka, a on je prati i kada ga izjeda.

Treći obrazac: Potiskivanje zdravog bijesa

Treći obrazac je za Matéa posebno važan. „Treće, potiskivanje zdravog bijesa.“ Naglašava da pod bijesom ne misli na nekontrolirani izljev agresije, svađu ili napad na drugu osobu. „To je ključno. Bijes je jedno od mojih osnovnih načela liječenja i od suštinskog je značaja.“

Zdrav bijes, kako ga definira, jest način na koji čovjek štiti svoje granice. „Zdravi bijes je jednostavno obrana granica koja kaže: ‘Ne, u mom si prostoru. Izađi.’“ Kada obavi svoju funkciju, tvrdi Maté, takav bijes ne treba trajati. „To je sve što zdravi bijes radi, obavi svoj posao i nestane.“

Problem počinje kada ljudi tu granicu ne znaju postaviti. „Ali bez te obrane granica, ljudi te stalno gaze.“ Za Matéa, zdrava sposobnost da se kaže „ne“ nije znak sebičnosti niti neprijateljstva, već mehanizam kojim osoba štiti vlastiti prostor.

Četvrti obrazac: Dva uvjerenja koja naziva „pogubnima“

Posljednji obrazac o kojem govori čine dva duboko ukorijenjena uvjerenja. „Četvrta stvar su dva pogubna uvjerenja.“ Riječ bira namjerno. „Kažem pogubna, jer mogu biti fatalna.“

Prvo uvjerenje je osjećaj da čovjek mora preuzeti odgovornost za emocionalno stanje ljudi oko sebe. „Prvo: da si odgovoran za to kako se drugi ljudi osjećaju.“ Drugo je potreba da nikoga nikada ne razočaramo. „Drugo: da nikada ne smiješ nikoga razočarati.“

To se izravno nadovezuje na ono o čemu je govorio na početku, na stalno prilagođavanje drugima, brigu o njihovim potrebama i osjećajima i teškoću da se vlastite granice stave na prvo mjesto. Isto vrijedi i za potiskivanje bijesa – kada čovjek stalno prešućuje ono što ga ljuti i pristaje na ono što mu ne odgovara, granice postaju sve slabije.

„Ne tvrdim da ovi obrasci uzrokuju bolest“

Na kraju razgovora Maté pravi veoma važnu ogradu u odnosu na sve prethodno rečeno. Ne tvrdi, naglašava, da netko oboli zato što previše brine o drugima, guta bijes ili teško izgovara „ne“. „Ne tvrdim da ovi obrasci uzrokuju bolest.“

Objašnjava i zašto izbjegava tako jednostavno povezivanje. „Ne bavim se uzrocima, jer je pojednostavljeno govoriti o jedinstvenim uzrocima.“ Ipak, njegovo je viđenje da navedeni emocionalni obrasci imaju značajnu ulogu. „Ali oni značajno doprinose njezinu nastanku i ljudi s kroničnim bolestima gotovo ih uvijek imaju.“

A poruku završava veoma kategoričnom rečenicom: „Nikad nisam naišao na iznimku.“