U Salonu Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, na Trgu Antuna Mihanovića 13, u petak u 18 sati, otvorara se izložba akademskog kipara Nikole Šanjeka.

Nikola Šanjek rođen je 8. studenog 1979. u Varaždinu. Nakon položene mature u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu (prof. Vinko Fabris), 1998. godine odlazi u Beč, gdje na Akademie der Bildenden Kunste studira kiparstvo u klasi prof. Franza Xavera Ölzanta i prof. Angele Bulloch. Diplomira 2003. godine, otkad živi i radi u Varaždinu.

Zbog iznimne darovitosti, Šanjek je još kao srednjoškolac dobio epitet kiparskog čuda od djeteta , a nakon medijski vrlo zapaženih nastupa u Hrvatskoj, Slovačkoj, Švicarskoj, Liechensteinu i Austriji, ova – dvadeseta po redu – Šanjekova samostalna izložba, prvo je njegovo predstavljanje u domovini nakon bečkog studija.

Izložba u koncepciji kustosa Galerije, Davorina Vujčića, obuhvaća 20 skulptura izvedenih posljednjih godina u glini, gipsu i bronci. Uz izložbu su tiskani katalog i plakat, a biti će otvorena do 28. siječnja 2008. godine.

Otvorenje će biti popraćeno nastupom ženske vokalne grupe Kajda iz Mača.

Nikola Šanjek

Prošlo je deset godina otkako je Nikola Šanjek iz Varaždina otišao u Beč na studij kiparstva. Za sobom je ostavio medijsku prašinu uzvitlanu nesvakidašnjim kiparskim talentom, fascinantnom vještinom modeliranja u glini, neprimjerenom dječačkoj dobi.

Njegovi furiozno pokrenuti konji i lavovi, biblijski sveci i junaci antičkih mitova, predstavljani tijekom 1990-ih godina na izložbama u Hrvatskoj, Slovačkoj, »čudo od djeteta«, »mali Michelangelo«… Tek poneki disonantni glas bio je zabrinut za budući razvoj te bogomdane darovitosti, pribojavajući se nedostatka pravilnog ljudskog (kiparsko-pedagoškog) usmjeravanja. A onda je Nikola, umjesto u Zagreb, otišao iz domovine; o njegovom bečkom studiju, životu i radu, u Hrvatskoj se nije znalo gotovo ništa.

U Beču je studij bio zahtjevan, a Nikola uporan: osim guste satnice predavanja, svladavao je i jezičnu barijeru, pa mu je posebice prva godina bila teška. Na sreću, profesori su se pokazali dobrim pedagozima; nisu zadirali u tematiku njegovih skulptura, ni ograničavali bujnost njegove imaginacije, niti sputavali žestinu geste, smatrajući kako su te karakteristike uvjetovane osobnošću i njenim razvojem. Ono čemu su ga željeli podučiti bio je kiparski zanat.

Tako je Nikola svladavao tehnički aspekt koji je njegovoj skulptu-ri često nedostajao: izrađivao je gerist za formu u glini, lijevao u gips i broncu, obrađivao metal, rezbario drvo i klesao kamen, usavršavao se u radu s reparaturnim kamenom steingussom i grafitnom patinom. Okušao se u različitim kiparskim tehnikama te spoznao kako drvo nije »njegovo« sredstvo izražavanja; ostao je vjeran modeliranju u glini, uz koju je čvrsto prigrlio i kamen. U kamenu je izveo svoj završni, diplomski rad, a devet je godina radio isto toliko metara visoke skulptu-re kojima je opremio unutrašnjost crkve Dobrog pastira u rodnom Varaždinu. Uz definiranje kiparskih materijala, do kraja je bečkog studija beskompromisno ustrajao na vlastitom likovnom izrazu, uvjeren kako je jedini ispravan put – ostati svoj.

Uistinu, skulptura Nikole Šanjeka nastala posljednjih nekoliko godina zadržala je svoja ranija karakteristična obilježja: virtuozno modelirana figurativna skulptura egzaltirane geste, često anatomski deskriptivna, gotovo stripovska interpretacija konjske tetive u trku, bora na Hadovu licu ili Diogenove šake. Šanjek i nadalje skulpturu promišlja rukama i skicira trodimenzionalno. No, kao da je rad u kamenu donekle ublažio morfološku doslovnost, pa je smirivanje linija dovelo do pročišćavanje forme (Peti element); vještina modelacije više nije samodostatna, nego je postala sredstvo uvjerljive i sugestivne interpretacije alegorijskih (Bakho) i neobično transformiranih bića (Bik koji sjedi). Osobni i kiparski razvoj Nikole Šanjeka proširio je i tematski raspon njegove skulpture, pa su – uz mitološki i animalistički repertoar – sve prisutniji elementi kršćanske ikonografije. Također, načeta su i poglavlja o erosu i thanatosu; erotski motivi (Kroeroina; Bakanalije) prožeti hedonizmom i putenošću u svojevrsnom su komplementarnom odnosu s fragmentima onih makabrističkih (Apokalipsa), u kojima se nazire neka zapretena, duboka srdžba.

Desetogodišnje sazrijevanje Nikole Šanjeka nije njegovu skulptu-ru tek odjenulo u novu, bečku patinu; čini se kako su spomenute pro-mjene čvrsto ukorijenjene iako još nedovoljno vidljive. Put koji je Nikola Šanjek prevalio od lavlje glave do danas, uvjerava nas da se njegova skulptura (poput Autostopistice) polako, tvrdoglavo i sigurno kreće ka svom odredištu. Sve ostalo pitanje je vremena.