Prethodni članak
Sljedeći članak

Irena: 'Mi smo svoj dom sad pronašli u Irskoj, ali još otplaćujemo kredite u Hrvatskoj'

PRENOSIMO IZ ZAGORSKOG LISTA: INTERVJU – Irena Margetić Šimić (42) – hrabra majka i supruga, koja je sa svojom peteročlanom obitelji iz Krapinskih Toplica početkom ove godine preselila u Irsku

ZL: Kada i kako ste donijeli odluku da se s cijelom svojom obitelji preselite u Irsku?

Irena: Ideja za preseljenje kao takva nama nije bila strana, budući smo se suprug Mladen i ja s dvoje djece, nakon trinaest godina života u Engleskoj, odlučili prije devet godina vratiti u Hrvatsku. Iako smo tada mislili  i željeli da to bude naša konačna destinacija, nikada nismo isključili ponovni odlazak. Budući da svi imamo i britansko državljanstvo, to smo uvijek smatrali kao neki adut u rukavu. Odluka na Irsku je pala zbog poslovne ponude, a razlog ponovnog odlaska iz Hrvatske je bio splet raznih okolnosti. Nažalost, ne mogu izdvojiti samo jedan razlog, kao npr. novac, jer u stvari, iako je možda i izgledalo da je to primarni razlog, on to nije je bio, gledajući sad iz ove perspektive. Kroz devet godina života u Hrvatskoj, a najviše u posljednje četiri godine, kada nam se zbog tragične prometne nesreće promijenio život, neke stvari se počinju sakupljati i jednostavno se desi da kap prelije čašu. Irska se desila sasvim slučajno, bez prevelikih planova. Ja to zovem "naš prozor". Znate onu: "kad ti se zatvore sva vrata, otvori ti se prozor."

ZL: Mnogi se odlučuju potražiti posao u inozemstvu, no, nije baš čest slučaj da oboje supružnika nađe posao u struci. Vi i suprug ste odmah našli poslove u struci?

Irena: Da, mi smo dobili ponude još dok smo bili u Hrvatskoj, tako da kad smo u siječnju ove godine stigli u Irsku, već smo imali dogovorene poslove. Ja sam odgojitelj predškolske djece s diplomom Montessori pedagogije, s iskustvom u Britaniji i Hrvatskoj, što je bio glavni razlog ponude. Zaposlena sam u Montesori predškoli " Montessori Matters" u Lucanu, predgrađu Dublina. Suprug je pre press grafičar s više od sedamnaest godina iskustva, kako u Engleskoj tako i u Hrvatskoj. Zaposlen je u tvrtki koja se bavi tiskom za farmaceutske kompanije "Perigord media ltd". Oboje smo nakon šest mjeseci dobili ugovore na neodređeno.

ZL: Osim, dakako, pronalaska posla, jedna od bitnijih stvari je i pronaći stan, odnosno, smještaj. Kako ste vi to riješili i koliko izdvajate za stanovanje?

Irena: O da, to je ovdje zaista najveći problem, puno veći od pronalaska posla. No, mi smo zaista imali sreće. Prije dolaska u Irsku, moja šefica nam je ponudila kat u kući u kojoj je preko dana bila Irska predškola.  Budući da smo tada dolazili samo suprug i ja, a djeca su ostala s bakom u Hrvatskoj, dok mi ne sredimo stanovanje, ta nam je ponuda bila više nego prihvatljiva. Dogovor je bio da možemo biti u kući dok ne nađemo adekvatan smještaj za cijelu obitelj i tako je i bilo. Pronašli smo kuću s pet spavaćih soba u istoj ulici u kojoj smo i do tada živjeli, samo par brojeva dalje. Slučajno smo jednu večer prolazili ulicom i vidjeli ploču s natpisom 'iznajmljuje se'. Kad mi je suprug to pokazao, kao sumanuta sam išla od vrata do vrata kucajući te se nadajući da ću saznat broj telefona vlasnika kuće. Kako to nije urodilo plodom, stavila sam upit istu tu večer na lokalnu grupu na Facebooku i pronašla vlasnicu. No nije to bio kraj mojoj potrazi, jer je vlasnica rekla da je u Engleskoj i da se moram obratiti direktno agentu za nekretnine, što sam ja odmah pri pogledu na ploču i napravila, ali je bio petak navečer poslije 19 sati i naravno nikoga nije bilo u agenciji, a subotom ne rade. Ulovila me panika jer sam znala da će do ponedjeljka kuća biti iznajmljena. Imali smo, naime, već jedno slično iskustvo da je tri sata nakon što je oglašena, kuća već bila iznajmljena. Moja šefica, koja je isto član te grupe na Facebooku je rekla da će i ona kontaktirati vlasnicu jer je osobno poznaje. Dok smo mi čekale odgovor vlasnice, šefičin brat je shvatio da pozna agenta. Nazvao ga je privatno i pitao u kojoj je fazi kuća. Kada smo dobili odgovor da je kuća u fazi čišćenja te da ce ići na tržište u utorak, poslije tog vikenda, dogovorili smo razgledavanje. Budući da smo imali preporuke moje šefice te je i ona za nas garantirala, kuća nam je ponuđena i mi smo je iznajmili. Cijena mjesečnog najma kuće je 1.750 eura. Kvart je Lucan, predgrađe Dublina, nekih 25 do 30 minuta autobusom do centra Dublina. Meni je 15 minuta pješke do posla i djeci do škola. Suprug mijenja dva autobusa za sada, ali kada kupimo auto trebat će mu dvadesetak minuta.

ZL: Evo, kad ste spomenuli djecu, kako su se oni snašli u novoj sredini? Vi imate troje djece, jel tako?

Irena: Da, imamo troje djece, dva dečka od sedamnaest i petnaest godina te djevojčicu koja će uskoro proslaviti peti rođendan. Što se tiče jezika, dečki su rođeni u Engleskoj i njihov engleski je bio tečan, naravno, malo su se trebali osloboditi, no to nije bio takav problem, dok je kćer vrlo malo znala engleski pa joj je prvih par tjedana bila teška prilagodba. No, evo, sada je tu skoro sedam mjeseci i tečno priča, mogu vam reći da sam i sama iznenađena takvim napretkom. Što se tiče društava, dečki još uvijek "pate" za društvom u Hrvatskoj, iako su ovdje dobro prihvaćeni, no najveća pozitivna promjena su njima bile škole. Ovdje nose uniforme u srednjim školama i to su znali, ali nisu baš bili oduševljeni time, no školski sustav ih je totalno iznenadio i to pozitivno. Stariji sin je bio oduševljen činjenicom da može birati predmete koje će slušati i polagat na maturi. Polaže se sedam predmeta od čega su tri obavezna: matematika, engleski i u njihovoj školi za djecu koja su oslobođena irskog, biologija. Ostale predmete bira samo dijete. Leon je izabrao uz to fiziku, kemiju, inženjerstvo i design te ima pravo polagati i hrvatski. Bio je šokiran, pozitivno, kada mu je mentorica u školi rekla da ako misli da mu je to preteška kombinacija predmeta, neka zamijeni jedan prirodni predmet društvenim, da mu ne bi bilo prenaporno. Kada joj je objasnio sistem školovanja u Hrvatskoj i koliko i koje je predmete imao u srednjoj školi, odmahnula je rukom i rekla da će mu ovo onda biti lako. Ovdje su djeca i do po devet sati u školi, s pauzom od sat vremena za ručak, no kad dođu kući imaju vrlo minimalno zadaće, jer sve rade u školi. Leon sada provodi puno manje vremena učeći kod kuće, a postiže zaista odlične rezultate. Tu u toj 5. godini ili 3. razredu srednje po našem, uče nova gradiva koje onda u šestoj godini ponavljaju. Na kraju šeste godine je državna matura. Provjere pišu svaki tjedan i rezultati se izražavaju u postocima, nisu ocjenjivane. One su pokazatelj profesorima na čemu pojedino dijete treba raditi ili u čemu je odlično. I tada se sukladno tome i odnose prema svakom učeniku individualno. Mlađi sin je u četvrtoj godini. To je ovdje takozvana tranzicijska godina, koja je u nekim školama obavezna, a u nekima ne. To je godina projekata i, kako Irci kažu, daje vrijeme djeci da odluče kojim smjerom dalje ići. Erik ima vrlo zanimljive predmete ove godine, kao što su forenzika, znanost, design, europski studiji, jednakost, kineski, španjolski, irski, uz engleski i matematiku, a u drugom polugodištu će te iste zamijeniti s astrologijom, sportom, domaćinstvom, poslovanjem itd... Sve te predmete upoznaje kroz projekte,razna događanja i izlete. U svakom slučaju jako je zadovoljan i vrlo mu je zanimljivo.

Stariji sin je malo razočaran jer tu baš nema puno košarkaških klubova, odnosno, oni koji su dobri nisu nam baš u blizini i na nezgodnom su potezu autobusom, no ipak igra košarku za školu pa i nije tako strašno. Mlađi sin je, od kad je došao, golman u lokalnom nogometnom klubu i vrlo je zadovoljan. Kćer smo sada upisali na balet čisto da ima neku zanimaciju uz predškolu, jer je samo tri i pol sata u predškoli, a ostalo je vrijeme čuva moja mama, koja je ovdje s nama.

ZL: I kakav je općenito standard u Irskoj? Neki su pokušali, otišli, no nisu se snašli pa su se vratili u Hrvatsku. Tako da ima oprečnih informacija. Kakav je, zapravo, život u Irskoj?

Irena: Sve ovisi gdje ste Irskoj. Dublin je skup grad, pogotovo za najam, ali nije Dublin cijela Irska. Ima gradića i mjesta u kojima je najam nizak u usporedbi s Dublinom. Ja ću vam reći iz našeg iskustva. Naš najam je visok, mi smo, kako bi ga malo smanjili, a imamo zaista puno prostora, odlučili iznajmiti jednu sobu jednom dečku iz Splita. I to funkcionira odlično.  Od režija plaćamo struju i plin, smeće te mobitele. Voda se ne plaća. Uniforme i knjige za školu se plaćaju, ali knjige su za dvije godine, u našem slučaju. Plaća se i godišnja kontribucija za školu, a iznos ovisi o školi i broju djece. Izvanškolske aktivnosti se plaćaju po polugodištima. Dakle, izdataka ima, ali je znatno lakše nego u Hrvatskoj. Inače, mi još uvijek otplaćujemo i stare kredite u Hrvatskoj. Nemamo ušteđevine još i nismo kupili auto, ali mi ovdje živimo, ne preživljavamo. Nismo došli kao gastarbajteri i nije nam u cilju doći u Hrvatsku na godišnji i pokazivati se kako nam dobro ide u Irskoj. Mi ovdje živimo, nadam se nekom godišnjem u toplim krajevima, ali ako se i to ne ostvari uskoro, neću zbog toga reći da je tu grozno. Moramo shvatiti da je svaki početak težak, moramo biti realnih razmišljanja i pogleda. Problem je u tome što ljudi odlaze u inozemstvo zbog 'rekla kazala', zbog iskrivljenog shvaćanja kad netko kaže 'dobro mi je, sretan sam, dobro živim'. Novci ne rastu na grani, nigdje nije bajno, ali mogućnosti su ovdje puno veće. Mi smo zadovoljni postignutim u nepunih godinu dana. Zajedno smo, živimo kao obitelj i sretni smo.

ZL: Za vaša dva srednjoškolca ne sumnjamo da su se snašli, no, kakav je društveni život vas i supruga? Ima li, osim vašeg podstanar, u blizini Hrvata, možda čak i Zagoraca ili se družite s domaćim ljudima?

Irena: Hrvata ima puno, no mi ne tražimo društvo prema nacionalnoj pripadnosti tako da imamo susjede i prijatelje Rumunje na koje se možemo uvijek osloniti kao i oni na nas. Imamo prijatelje Irce, isto tako prijatelje iz Dalmacije,  Zaprešića... Nisu to velika društva, uglavnom se nađemo kod nekog uz neku klopu ili odemo na cugu. Nas dvoje radimo od ponedjeljka do petka, ali neki od naših prijatelja rade i vikendima tako da druženje je uglavnom spontano, u stilu 'Sad smo doma, se vidimo?'. No, ima tu nekih ljudi iz Hrvatske koji su nam pomogli raznim korisnim savjetima preko Facebook grupa, koje još nismo upoznali, ali vrlo rado bi. Ima ih i iz Varaždina, Krapine...kao i ostalih dijelova Lijepe naše.

ZL: I za kraj, obzirom da ste se snašli, sredili si život u Irskoj, kakvi su vam planovi za budućnost? Dolazi li u obzir povratak u Zagorje? Nedostaje li vam, kako se to popularno veli, 'rodna gruda'?

Irena: Završit ću iskreno, kao i do sada. Mi smo otišli s ciljem ne vraćanja jer smo se zaista jako razočarali u puno stvari oko organiziranja i vođenja naše Države, ali, kao što mi život stalno pokazuje da "nikad ne reci nikad", tako ne mogu reći da se nikada više nećemo  vratiti živjeti u Hrvatsku. No, za sad sigurno mogu reći „još ne“. Budućnost se planira sama, nažalost ili na sreću, i to smo naučili. Tako da živimo u trenutku i u sadašnjosti. Hrvatska je prekrasna zemlja, Zagorje će uvijek biti u našim srcima, ali mi smo svoj dom sada pronašli u Irskoj. Nedostaju mi dragi ljudi, naši prijatelji, pizza iz Servusa i kava na sunčeku. A brege bumo opet došli pogledati. Ne buju oni nikam pobegli...

 

Još članaka iz "Zagorski list"

Facebook

Zbog prometne nesreće na Jadranskoj magistrali (DC8) prekinut je promet između Makarske i Podgore u mjestu Tučepi. Mokri su i skliski kolnici mjestimice u Gorskom kotaru. Pojačan je promet na gradskim prometnicama i obilaznicama, a zastoji...

 
iz valute
u valutu

Tečajna lista služi isključivo u informativne svrhe i podliježe promjeni bez prethodne najave. Zagorje.com ne može jamčiti točnost tečajne liste koju koristi konverter. Prije provođenja stvarnih transakcija potrebno je provjeriti trenutni tečaj kod službene ustanove. Tečajna lista dohvaćena je prema online podacima Hrvatske narodne banke.

mojtv.hr - kompletan tv program