Premda je ljeto i studenti su na ljetnome odmoru, za prof. dr. Nikolu Kallaya, predstojnika Zavoda za fizikalnu kemiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, to je vrijeme znanstvene aktivnosti jer, kako kaže, „znanost ne umara i ne treba mi opuštanje“. Telefoni ne zvone, pa se profesor može posvetiti nekim znanstvenim detaljima, pišući poglavlje o stabilnosti nanodisperzija, a to su najmanje čestice.

Povod razgovoru s uglednim znanstvenikom zagorskih korijena nije novi znanstveni projekt, nego njegov izbor za redovna člana u Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU-a, što je zacijelo velika čast, ali istodobno i priznanje njegovoj dugogodišnjoj znanstvenoj aktivnosti.

Valja pri tom spomenuti kako je prof. dr. Nikola Kallay i glavni urednik našeg najboljeg znanstvenog časopisa s međunarodnim ugledom „Croatica Chemica Acta“ koji će izborom dojučerašnjeg člana suradnika u redovnoga člana HAZU-a lakše prebroditi trenutačne financijske teškoće. Član je i Hrvatskoga kemijskoga društva kojemu je bio predsjednikom, zatim Američkog kemijskog društva, Međunarodnog udruženja koloidnih kemičara i to, dakako, nije sve, ali ono što je Zagorcima najvažnije – naše je gore list, iz ugledne vlastelinske obitelji Kallay čija je postojbina sjeveroistočna Mađarska, gdje su kao poglavari roda Balog-Semjen imali brojne posjede. Jedan se odvjetak obitelji Kallay de Nagy-Kallo prije više od 300 godina doselio iz Mađarske u Hrvatsku, u kojoj od početka 18. stoljeća postoje turopoljska, batinska i grančarska grana Kallayevih.

Približiti kemiju mladima

Prof. dr. Nikola Kallay bavi se znanstvenim radom u području fizikalne kemije malih submikronskih koloidnih čestica i međupovršinskog sloja. Zvuči možda teže razumljivo laiku, a koliko je tek kemija i njezin studij pojmljiv završenu srednjoškolcu koji treba odabrati buduće zanimanje. Predrasuda i stereotipa i sam je svjestan, jer u najranijoj dobi čovjek kemiju doživljava kao „kuhanje, eksploziju, promjene boja, nešto što zagađuje i smrdi“.

- Danas je kemija prava znanost koju ne treba doživljavati samo kroz sintetske laboratorije i zahtijeva dobro poznavanje teorije. Za srednjoškolce organiziramo Otvorene dane, kako bismo im približili kemijsku znanost, ali i upoznali ih kako u Hrvatskoj među nezaposlenima nema kemičara, što je za mladoga čovjeka bitno. Čak i za one najmlađe organiziramo predstavu „Čarolija u kemiji“. Pokazujemo im kemijske čarolije koje njima negdje ostaju u sjećanju tijekom njihova odrastanja. Srednjoškolci zamrze kemiju ako imaju nastavnika koji ih tjera učiti na pamet, kao što sam i ja svojedobno prvo morao naučiti tablicu elemenata, pa imena spojeva… Što se tiče predznanja studenata koji se odluče studirati kemiju, uočljiv je problem što ih se dovoljno nije učilo matematiku i fiziku – veli prof. dr. Kallay.

Funkcija predstojnika Zavoda podrazumijeva, među ostalim, baviti se znanošću i nastavom. Prof. dr. Kallay predaje kemičarima na završnoj godini studija opću fizikalnu kemiju, koloidnu kemiju, a svojedobno je predavao elektrokemiju i termodinamiku.

No, njegov sin Marko nije krenuo očevim putem, nego je diplomirao pravo i ima svoju odvjetničku kancelariju, a dvojica najmlađih Kallaya, Ruben i Jan, vole doći k djedu i provesti s njim vikend u Zagorju.

Kallayi u Zagorju

Juraj, unuk prvog hrvatskog Kallaya, oženio se 1736. Katarinom Bedeković Komorskom i stekao posjed Gornji Borkovec kraj Zlatara. Njihov praunuk Ladislav Juraj oženio se Julijanom Ožegović Barlabaševačkom i stekao posjed Batina kraj Batine Donje. Njihov stariji sin Kornel naslijedio je Batinu i od njega potječu batinski Kallayi. Mlađem su sinu, Nikolinu pradjedu Virgilu, kupili posjed Grančari kraj Zlatar Bistrice i od njega potječu grančarski Kallayi kojima pripada i naš sugovornik Nikola. Kallayi su se, kaže Nikola, kretali uvijek u zlatarskoj župi.

- Moj djed Milan s bakom Ankom Belošević Gornjostubičkom živio je kao posjednik u Grančarima, gdje se rodio i moj otac Levin koji se školovao u Zagrebu i Berlinu. Živio je u Zagrebu kao poduzetnik. Po završetku Drugoga svjetskog rata, bez ikakva valjana razloga, bio je osuđen na prisilni rad, konfiscirana mu je bila imovina i nije se mogao zaposliti. Doselili smo se u Grančare djedu kako bi se spasili ostaci Grančara. Moj se djed nikako nije u tom povijesno turbulentnom vremenu, kada bi noću došla dvojica, trojica s toljagama i tako rješavala imovinska pitanja, htio maknuti iz Grančara. Tako su stradali Raueri, Ritteri… Seljaci u grančarskom kraju lijepo su govorili o mojemu djedu i tako mu je ostalo oko 40 jutara zemlje koju smo morali sami obrađivati, inače bi nam to oduzeli. Pomagao nam je jedan Rus, imenom Ivan, koji je kod nas ostao nakon Prvoga svjetskog rata i brinuo je o imanju. To djetinjstvo u Grančarima meni je najljepši dio života. Nisam osjećao neko siromaštvo i težinu tadašnje društvene zbilje, jer to djeca i ne primjećuju. Okapao bih s Ivanom kuruzu, pa bih poslije malo jašio, šetao šumama s djedom koji je jedini imao strpljenja odgovarati na moja brojna pitanja, lovio ribu u našem ribnjaku koji je sada zapušten… Tu težinu tadašnjeg življenja osjećali su moji roditelji, mama Natalija i otac Levin. Zbog daljnjeg školovanja 1952. ponovno smo se vratili u Zagreb, ali smo svako ferije provodili u Grančarima – prisjeća se prof. dr. Nikola Kallay koji je već napisao oko 1.000 stranica obiteljske kronike, a još će dvjestotinjak.

Nostalgija prema Grančarima

Svako je poglavlje nekoliko puta pročitala njegova supruga Vekenega djevojačkoga prezimena Kiš Šaulovečki i „korigirala barem pet puta“. Raspravljaju, uspoređuju dokumente i taj posao njih veseli. Nekad su voljeli odlaziti u svoju kuću na Vrgadi, ali sada morska oaza pripada sinu i njegovoj obitelji, a Vekenega i Nikola dolaze u svoju klijet na Brezicama iznad Zlatara, u Vekenegin dom u Ščrbincu, a posjete i Grančare gdje je temelje drvene kurije okružene parkom sanirao Nikolin mlađi brat Neven i tako kuriju sačuvao od propadanja.

Hrvatski su Kallayi, u usporedbi s mađarskima, bili vlastelini znatno manjih dobara. Obiteljski se arhiv s oko 40.000 dokumenata čuva u Narodnom muzeju u Budimpešti, a zaslugom Kristofa, malteškog viteza koji je bio veleposlanik pri Svetoj Stolici u Rimu, utemeljen je obiteljski muzej u kojemu se čuva oko 20.000 eksponata. Do svoje smrti bio je poštovan kao senior obitelji koji je organizirao njezino okupljanje iz svih krajeva svijeta, u kojima su sudjelovali i hrvatski Kallayi.