Prethodna kolumna
Slijedeća kolumna

Za dušu, za spomenek: SPOMENEK NA RUDARE

Piše: Nevenka Greurić
Malje teri čovek zriela ljieta, a kamolji mlađarija zna da se je negda h našem ljiepem Zagorju ko

Malje teri čovek zriela ljieta, a kamolji mlađarija zna da se je negda h našem ljiepem Zagorju kopal vugljen. Vugljen, kak ga još negda znaju zvati črne zlate, prehranil je hnogu familjiju h našem dragom kraju. Još same nekteri učitelji znaju spomenuti dece da je pri nas bilje prec rudnikof i da nie bilje negda hiže z tere nie nešče delal h rudniku. Rudniki su bilji h Golubofcu, Konjščine, Vučaku, Špičkovine, Humu i još na nektera mesta.

Hu onem cajtu prie več od pedeset ljiet bilje je te meste na terem su hnogi zaslužilji dinare i ž nju popravilji gospodaru. Hnogem je te bilje prve meste gde su počelji delati i kak je te bil fejst grdi posel jedva čakalji da se odnjuga odmekneju. Denes se česte čuje kak se po svietu dogajaju sakojačke zloče rudarem i nekteri nigdar ne zideju z jami živi van. Pri nas kak da jih je Bog čuval nie su se dogajala veče zloče i nesreče. Sv. Barbara je bila svetica tere su se pri nas rudari i njihove familjije moljilji gda su išlji h rove. I baš radi toga na mestu gde je negda bil rudnik, h Dubrave postavljena je maljička kapieljica sv. Barče, kak spomen na sveticu tera je čuvala naše rudare.

H ovu nedelju se na tomu mestu održala meša za se one teri su služilji ilji služiju kruh h matere zemlje. Dok sem lukala nektere več fejst stariejše ljudi teri su svoje radičke življenje započelji, baš na tomu mestu, baš h rudniku, pred sobu sem vidla pune sljik. Sljike tere mi se sprehajaju h mislji su tak žive kak da se kopanja vugljena nie dogajalje prie pedeseet i više ljite nek zdej. Još mi je živa sljika pred menu, gda sem pred črnu ljuknju iznat tere je z veljikem slovami pisalje SRETNO, čakala vujca da zide van. Kak da sem i zdej čula ropanje šplehnate vagune teri su se prazni spuščalji po malje štrekice hu tu rupu. Iste tak mogla sem čujti cviljenje natrpane vagune teri su se poljehku vljieklji z te črne rupe. Na vagune, pune vugljena, sedelji su rudari terem je bila gotova smena. Nekteri su pak poljehku išlji pešice van z rudnika. Zamusikani po ljica jedva bi se respoznalje gdoj je teri. Same bi njim se na zašmucane obraze bljesikal smieh. Smieh z teruga se mogla prečitati veljika radost sakuga rudara teri je srečne zišel z jame. Saki rudar je h ruka imel kramp, rudarsku motiku i karabitericu.

Negda je kre karabiterice ropala špleknata kantica h tere su si rudari nosilji sobu jesti. A gda su zišli z jame, trudni krenulji su saki k svojemu domu. Jedni prema svoje brešcece, a drugi po malje štrekice. Mala štrekica po tere se je vugljen vozil do štreka po terem je vozil cug, zavijala je čez selje. Kre štrekice, kak da ju prati i ž nju i voguni se spomina, tekel je malji potočesc. Na jednomu mestu su se odvajalji. On na svomu putu prema rieke Krapine tera ga je ponesla sviet, a štrekica drugem putem prema mestu gde se z malje vagunčeke vugljen metal h veljike. Veljiki vaguni otpeljalji su vugljen gdoj zna kam i čieve su se hiže i ljudi ž njim grelji. Malji cugeg od vagune tere je vljiekla rajža ropal je čez sela. Čulje se te ropanje i po danu i po noči. Ljudem je bilje važne da ga čujeju po noči. Točne se čulje gda je rajža kretala z rudnika. Skriti h noči, gda nie bilje mesečine, ljudi bi počakalji malji cugek, duknulji na vaguneke i hitalji grudje vugljena ž njega. Poklje bi došlji z košaru, tačkami ilji hludem i odneslji doma. Če bi osmeknulji vekšu grudu, gda bi ju doneslji dima mam bi ju resciepalji. Bilji su strahu da nej došlji žandari i vidlji hkrajeni vugljen. Ovak sitnuga našlje se pri sake hiže jer su deca pobiralji oko štrekice sitne vugljeneke teri bi opadalji čez reške vaguna gda se droncal.

Zmisljila sem se rudare teri su h noči z vužganami karabitericami išlji na posel ilji sposla. Svietile su njim one putec, a zgledale su h noči kaj svietlji kukčeki, teri dučeju malje sim malje tam. Gda su išlji na posel čulje se veselje larmanje, a gda su išlji sposla bila je tišina. Od truda njim nie bilje do spomenka.

Sega toga denes več nie. Ostal je same jeden črni porihtani vagun kak spomenek na prešle cajte. Hgasel je rudnik, alji ostal je potočec teri i dalje brboče i skače na putu prema nekam. Miješalje se ovu nedelju njegve brbotanje, z moljitvu onie teri su se štelji zmisljiti na življenje rudarof h našemu kraju.

Facebook