Kako bi ta studentska zagorska fešta usred Zagreba uopće izgledala? Nemam pojma. Mislim da bi se morala napraviti barem dva «floora» - jedan s popevkama i drugi s običnom pop glazbom. Jer, pazite, znam studente koji su jedva dočekali studentski život u Zagrebu i prihvatili ga kao konačan bijeg od Radeka Brodarca, kolinja i nohe.

Mislim da bi im kompilacijski cd «Festival Kajkavske Popevke 1982.» samo probudio zaboravljene traume, ha ha. A opet, znam jako puno studenata kojima se «kaj» u govoru potkrade samo u iznimnim prilikama, a opet su ponosni na «Suzu», zagorski mentalitet i općenito «domači kraj». Ali ako mogu Hercegovci, onda stvarno možemo i mi.

Da li bih ja došao na takvu feštu u Zagrebu? Iskreno, nisam siguran. U Zagrebu sam već dosta godina i družim se s ljudima iz Zagreba, Dalmacije, Slavonije, B&H, S&CG, Mađarske, Uzbekistana (dobro, ne iz Uzbekistana, ali ovo ostalo stoji) i, naravno, Zagorja.

Družiti se s ljudima iz vlastitog kraja samo zbog toga što su i oni imali sreću roditi se u Zagorju mi se čini glupo. To je kao da se družim s čovjekom koji ima isto ime kao ja. Moš mislit kak smo povezani, jebate, i on i ja smo Matija (pozdravljam sve imenjake i imenjakinje s kojima se družim, da ne pomisle sad nešto krivo). Ali ak bi na takvu jednu «zavičajnu» feštu išli i moji frendovi, već sam tam! I vlastito vino bum donesel ak treba!

Lokal-patriotske fešte, čini mi se, mogu biti puno zanimljivije brucošima i ostalim studentima koji se još nisu sasvim privikli na novu sredinu – i ja sam u Zagrebu bio zbunjen prve dvije godine. Ljudi bi barem vidjeli da nisu jedini kojima fali Zagorje; da nisu jedini koji ne mogu smisliti one purgerice s faksa koje te odmjere od glave do pete čim ti pobegne «kaj» ili «buormeč» (!).

«Kaj» polako nestaje sa zagrebačkih ulica, naime. Rijetki su oni Zagrepčani koji te neće smatrati dotepencem ili seljačićem ako pričaš kajkavskim narječjem. Rijetki, ali ih još ima, uglavnom među starijim generacijama - iskusnim purgerima čije se narječje ne razlikuje puno od, recimo, finijeg krapinskog. No, kako će se pričati za trideset godina u Zagrebu, ne želim ni pokušati zamisliti.

Raspravu očekujem na forumu, a sad idem, jer mi svaki čas treba stići prijatelj. Čovjek je rođen i odrastao u Zagrebu, ja njemu velim kaj, on meni što, ja njemu spiti, on meni popiti. Kužimo se. Da je čovjek rođen u Zagorju, Nišu ili Den Haagu – opet bi mi bio najbolji prijatelj.

Ostanite pametni.