Prije dva mjeseca samozadovoljno sam se smijao dogovarajući angažman za Zagorski list. Možemo reći da je to bio smijeh zadovoljstva jer eto pišem za „svoje“, a šta su to moji ne može se logički objasniti pa je samim time i smijeh pomalo glupast.

Uistinu, ja nemam svoje i nemam ni malo razvijen osjećaj pripadnosti tako da racionalno govoreći nemam pojma zašto sam sretan kada netko spomene Zagorje. Moglo bi to biti recimo zbog sentimentalnog podsjetnika na mjesto gdje je rođena moja majka... ili zbog  sentimentalnog  podsjetnika na mjesto gdje sam jednom čekao Novu godinu, ili možda zbog činjenice da sam jednom davno zimske raspuste bezbrižno provodio na brdu kraj Lobora.

Međutim, razvijati vrlinu - biti ponosan na takve događaje u ovim godinama i s ovim stupnjem svijesti ne čini mi se osobito pametno. Dakle, što želim reći?

TKO SU  ZAGORCI
 
Pa to da imam problem s identitetom i ne mogu se poistovjetiti s bilo kakvim teritorijem samo zbog činjenice da sam se tamo rodio, ili da su se tamo rodili moji roditelji. Kad bih rekao da sam Zagorac lagao bih jer ja u stvari ne razumijem što to znači. Je li Zagorac onaj koji pije vino, koji ima malo grunta i koji vječno tuži susjede zbog neraščišćenih računa oko zemlje? Ako je tako, ja niti volim vino, niti imam zemlje, niti sam ikada ikoga tužio. S druge strane  imam i problem u nacionalnoj identifikaciji.

Što znači biti Hrvat? Jedino logičnim mi se čini definicija da je to onaj koji živi u Hrvatskoj, ali dalje od toga sam zbunjen. Naime, ja ne osjećam nikakav ponos zbog kralja Zvonimira, Petra Krešimira, Josipa Broza ili  Gorana Ivaniševića. Ne osjećam ponos ni zbog Plitvičkih jezera, Dubrovnika ili Brača. Štoviše, mislim da su Plitvice jednako moje kao i onog turista Japanca.

PROBLEM  S  IDENTITETOM

Neka mi netko objasni zašto bih trebao biti ponosan na Kosteliće? Zašto bi mi srce trebalo zalupati jače kada Kostelić pobjeđuje? Čime sam ja to zadužio Kosteliće da bih mogao biti ponosan kada oni postižu sportske uspjehe. Mogu eventualno biti sretan kada vidim da je ta obitelj teškim radom postigla sportski uspjeh, ali odmah nakon toga mogu biti i zbunjen jer je taj uspjeh postignut odricanjem koje nikako ne bih priuštio svojem djetetu.

Štoviše, ne bih bio ponosan na sebe kao oca da dijete godinama tjeram da se smrzava i spušta niz planinu samo zato da bi jednom bilo najbolje u relativno ograničenom poslu. Ako mi netko kaže da trebam biti ponosan na to što Kostelići predstavljaju Hrvatsku pa samim time i mene zadržat ću pravo da me nitko ne predstavlja već da svojim djelima sam govorim o sebi.

Uostalom, Hrvatska nije previše dala Kostelićima i jednako tako na njih mogu biti ponosni i Austrijanci (na njihovim glečerima Kostelići su vjerojatno proveli veći dio života nego u Hrvatskoj)  Ovdje su Kostelići samo usput spomenuti, a isto pravilo vrijedi i za Teslu ili Blanku Vlašić. Zašto bih imao ekskluzivno ili veće pravo na ponos jer su oni odavde? Na njih može biti ponosan cijeli svijet, jednako kao i Hrvatska.  

KRAJ

I da rezimiramo: to što sam samozadovoljan kada mi netko kaže da sam Zagorac (jer eto unatoč neobičnom prezimenu ipak sam Hrvat ) i to što se pomalo sramim kada me netko pita odakle mi je otac (rođen u Srbiji) dva su pola iste idiotarije koja se naziva pripadnost. Nikome ne pripadam ili što bi reko Balašević „Slaven sam belac, slobodni strelac...“

Biti Zagorac, biti Hrvat ili biti Srbin ništa ne znači...biti čovjek?? Eee tu stvari već pomalo drukčije stoje...     
Dosta dug je red... kolko vidim.