Već u drugoj godini djetetovog života nastaju problemi s privatnim vlasništvom i ti problemi traju cijeli život. Jednostavno moramo imati, inače nismo zadovoljni.

ČISTO  DA  MI  ZAVIDE BUDALE

Prije par mjeseci primijetio sam da je virus sebičnosti zarazio moje dvogodišnje dijete. Ne želi ništa dijeliti i ljubomorno čuva stvari za koje misli da su njene. Ja sam kao roditelj zabrinut, ne podržavam histeriziranje zbog sitnica, izbjegavam veća društva i moguće sukobe s drugom djecom, ljutim se što joj ne mogu objasniti kako je lijepo dijeliti s drugim ljudima, kako je lijepo biti solidaran, živjeti u komuni, vjerovati u jednakost i umrijeti neopterećen privatnom svojinom... i da, možda već primjećujete da pomalo serem jer opravdano se postavlja pitanje

ZAŠTO  SVOJE  STVARI  NE  DIJELIM  S  DRUGIMA?

Zašto svoj mobitel ne posuđujem susjedu, zašto laptop ne nudim okolo, ili zašto ne hodam u frendovoj robi, a njemu ne dam svoju (isti smo konfekcijski broj)? Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan „ja volim imati“ i što se tiče odnosa prema stvarima nisam puno bolji od djeteta. Ljubomorno čuvam svoje, zavideći onima koji se voze u Mercedesu i Audiju, koji ljetuju na Barbadosu i idu na skijanje u Schladming. Bolesno, jel da? Pa naravno da je bolesno. Ja skijati ne znam, vrućinu prezirem, a i svojedobno sam pisao pjesmu koja pojašnjava razmjere moje gluposti

volio bih imati
neki auto za pokazivanje

recimo Mercedes
koji će lokalnog baju
natjerati da stavi ruke na oči
kako mu ne bi smetalo sunce
i zagleda se u kokpit
da vidi kolko je mrcina gravirana

volio bih imati neki auto za pokazivanje
čisto da mi zavide budale

volio bih imati neki auto za pokazivanje
ako ništa drugo ono zbog toga
kad me frend pita kakav je
da skromno kažem
ma isti ko i ostali auti
al ono sigurnost, znaš
Nijemac

I eto, ne znam kako bolje reći da nema sreće u stvarima, da sva moja nezadovoljstva proizlaze iz  želje da ostavim dojam. Dacia il Mercedes u životu je sasvim svejedno Važno je  imati  za obitelj, jednom godišnje otići na Jadran,  svaki dan s frendovima moći popiti kavu,dvaput mjesečno pogledati dobar film i to je to. Sve ostalo je preseravanje i kompleks manje vrijednosti. Ko ne vjeruje- uspoređuje se s budalama.

Baš dobar naslov, zar ne? „Čisto da mi zavide budale“ tipično hrvatski!