Nikada se neće saznati kako je zaista počelo: netko, nekad, u dubokom mraku povijesti, valjda se zaželio smiješka na licima najbližih, pa im je ugodio kakvim poklonom. Mogao je to biti vjenčić od cvijeća, izrezbarena svirala ili izbrušeni kamen.

Danas je vrijeme Božića poistovjećeno s vremenom poklanjanja, bolje rečeno, kupovine. Običaj koji se raširio nad svijetom u svoj svojoj besmislenosti. Mnogima je pogled u novčanik neugodan pogled u prazninu; prosinac će svoje isprositi, kako bi siječanj posjekao što još bude stršalo. Običaja radi. Dječje sreće radi…

Vjeruje li još tko da je za sreću potreban kupljeni dar?

Mnogi, nažalost. Možda tim svemogućim novcem pokušavaju otkupiti ono nešto težine na savjesti, zbog onih silnih- pa znaš da tata nema vremena, ili, moraš razumjeti da mama mora raditi…pusti me, umoran sam, igraj se sam…evo ti kompjutor, igrice, mobitel, džeparac…

U bosonogom djetinjstvu sredovječne generacije nije bilo banana, e-maila ni mobitela. Ugled se računao prema posjedovanju bicikla i radio aparata, a obitelj se okupila uz jaslice pod božićnim borom okićenom orasima, jabukama božićnicama i svilenim bombonima. Djeca su držala zapaljene prskalice; trajalo je doduše nekoliko sekundi, a ostale su negdje duboko u nekom pretincu srca za cijeli životni vijek.

Neki su kitili novogodišnju jelku i s visoka promatrali raju koja se pjevajući spravljala na polnoćku. Otada do danas mnogo se toga izmijenilo. Ovca Dolly je uginula, a laboratoriji sve gorljivije oponašaju Stvoritelja. Krave su poludjele, ptice dobile gripu… Prohujali su ratovi, od kojih neki još raju, neki ne traju, ali nisu završeni. Berlinski zid je srušen, ali su podignuti neki novi, manje vidljivi, ali ne manje bolni. Poremećen je sustav vrijednosti. Bogati su se obogatili do besramnosti, siromašni i dalje umiru od gladi. Nasilje je postalo pravilo ponašanja, a moral i pravda su kategorije kojih se (povremeno) prisjećaju samo naivci. Oni koji su kitili novogodišnje jelke kupuju božićni bor i pjevaju iz sveg glasa u prvom redu do oltara.

Dolazi Božić za neke u skupocjenim lakiranim limovima s mnogo konjskih snaga, morem stresova, razorenim brakovima, djecom narkomanima. Djecom u ime čije budućnosti se nema vremena, nema lijepe riječi, nema topline doma, mira ni - Božića.

Dolaze dani u kojima ćemo morati spoznati kako je mnogi sjaj prevara, kako nije u dućanu sve što izlog obećava, kako je tanka civilizacijska kora koja nas naizgled odvaja od drugih živih stvorenja. Obasipaju nas mediji zadnjih dana vijestima kako je danas ropstvo u svijetu raširenije nego ikad u povijesti, a sve više robuju djeca.

Njima nedostižne «Najkice» izrađuju desetgodišnjaci u neljudskim uvjetima, uz mizernu plaću i po 14 sati dnevno, za svoje bogate vršnjake na drugom kraju svijeta. Raste trgovina djecom, ne samo u siromašnim, zaostalim sredinama, nego i u zapadnim zemljama. Gledaju nas s TV-ekrana tamnoputi ljudi-kosturi i njihova prozračna djeca umirući zbog neimanja gutljaja obične vode. Svima bi trebalo biti jasno da je naša sitost od nečije gladi, da je naše razbacivanje od negdje nekog neimanja, da je naš standard nečiji nedostižan san.

A u najrazvijenijim zemljama, u onima koje nam stavljaju kao uzor koji bi trebalo dostići, vlada logika: što jače svjetlo, to mračnija sjena… Sjena koju prečesto zanemarujemo, mislimo da je tamo negdje, kod nekog drugog, navlači se i nad naše glave, zavlači se u širom otvorene dječje oči.

Roditelji ne rade, ne mogu djeci omogućiti odlazak u Školu u prirodi s ostatkom razreda, na maturalac ne smiju ni pomisliti, topli obrok u školi mama ne može platiti…Ne nose Nike, nego jeftine tenisice sa sajamskog štanda ili broj veće, od starijeg brata ili nekog trećeg. Znati da žive tu pokraj nas, iz dana u dan u sve većem broju, znati kakav će im biti Božić i ostati optimist, nespojivo je.

Ali vrijedi razmisliti, smanjiti bar ovih dana našu kratkovidnu rastrošnost i beskonačnost htijenja. Posvetiti malo pažnje djetetu iz susjedstva, iz doma za napuštenu djecu, djeci stradalnika rata, specijalnih bolnica… Nećemo time spasiti svijet, niti smanjiti brojku od 800. 000 dnevno umiruće djece, od gladi, žeđi i neimaštine, ali smo pokušali.

Za malu pažnju, poklonjeno povjerenje, priču, izlet u prirodu, širom otvorene dječje oči sjati će sjajnije od svih krijesnica, a osmijeh biti širi od najšireg svjetlucavog izloga. Pokušajmo bar jednim malim korakom promijeniti svijet u kojem će gomilanje materijalnih dobara postati sramotno, a glupost, arogancija i društveno priznata laž biti grijehom.

U takvom svijetu misao Alberta Schweitzera svijetlit će sjajnije od masne kravate masnog magnata: Ono što čovjeka prvenstveno čini čovjekom jest njegova simpatija prema svim bićima… I tko će mu proturječiti?

Ionako će čovjekove najiskrenije želje biti pročitane. I uzvraćene. Kad-tad.