Svu tu zbrku oko ambalaže proteklih dana imamo, ustvari, zahvaliti Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, prema kojem Hrvatska mora svoju zakonsku regulativu u području zaštite okoliša prilagoditi standardima Europske unije.


Kako je sustav gospodarenja otpadom uistinu problematičan, a područje zaštite okoliša jedno je od ključnih uvjeta ulaska u EU, osvanuo je novi Zakon o otpadu.

Osnovna je novost da se troškovi zbrinjavanja otpada utvrde prema kriteriju proizvedenog otpada, ili drugim riječima koliko i koje vrste otpada proizvedeš, toliko plaćaš. To je u svakom slučaju pravedniji sistem, jer dosad se obračunavalo prema prostornom metru stana ili poslovnog prostora, što je bilo destimulativno: zašto bi tko vodio računa koliko otpada stvara, ako će ga svejedno morati platiti. Pa smo imali – smeće u šumi, u potoku, parku, na zelenim površinama, otprilike «bilo kuda – smeće svuda». Tako se i naša županija, uz sva legalna odlagališta uklapa u «puzzle» Republike Hrvatske na kojem je slika – otpada.

Najkritičniji su problemi divljih odlagališta. Zakonska mašinerija uopće ne funkcionira. Inspektori su gotovo nemoćni pred pojedincima. Počinitelji se ponekad i pronađu, prozovemo ih u medijima, fotografiramo prekršaj, ali nitko ne odgovara, nitko nije platio kaznu, bez obzira na težinu prekršaja. Sjetimo se napisa i fotografija prizora s rijeke Krapine kojom su u nekoliko navrata, nizvodno od Poznanovca ribe plivale leđno, a voda mijenjala boje.

Sjetimo se pražnjenja cisterni s fekalijama u potoke, spaljivanja poljoprivrednih površina…pitanja i pitanja bez odgovora. Uviđaje, postupke neškodljivog uklanjanja, zapisnike, izlaske nadležnih inspektora i svu službenu aparaturu u konačnici ne plati zatečeni počinitelj, nego porezni obveznici. Zakon i propisi lijepo su zamišljeni, a realnost je puna paradoksa.

Čišćenja i uklanjanja divljih deponija u svakom su slučaju pohvalna, ali ima li to smisla? Stalne sanacije opterećuju gradske i županijske proračune i nisu trajno rješenje tog «gordijskog čvora».

Gdje je izlaz?

Stvari bi se pokrenule već i kad bi samo jedan počinitelj platio kaznu ili koji dan odležao u zatvoru zato jer je iskrcao nekoliko stotina litara neke štetne tvari u rijeku. I pred zgroženim stanarima zgrade šeretski mahne «pa kaj!».Kad bi se u temelju suzbila navika da je to normalno i kad bi zakon vrijedio jednako za sve, stvari bi krenule na bolje, no svijest ljudi o potrebi očuvanja prirode mijenja se vrlo polako.

Ni edukacija ni sve promocije nemaju smisla ako zakoni ne djeluju. Uzmimo primjere zemalja EU-a. Formula za pozitivne pomake, koja jamči uspjeh je edukacija stanovništva + represija. Građani EU nisu svjesniji ni kulturniji od nas, ali ako bace motorno ulje u rijeku platit će drakonsku kaznu za koju moraju raditi i po nekoliko mjeseci. Na taj se način ni počinitelj ni, njegovi susjedi, a ni sljedeća pokoljenja ne usude ni pomisliti ponoviti sličnu «spačku». A pritom, suvišno je zbrajati uštede u lokalnom i državnom proračunu za sanacije, sudske parnice koje završe u zastarama, sve intervencije na terenu…

Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu samo je prvi korak. Nadajmo se prema boljem.