Šok. Nevjerica. Emocije. Euforija.Radost. To su samo neke riječi kojima bismo mogli opisati kako se Hrvatska osjećala zbog oslobađajuće presude generalima Mladenu Markaču i Anti Gotovini.

U svim dijelovima Hrvatske građani su se okupili kako bi zajedno pratili izricanje presude. Malo tko se nadao da će generali tog istog dana stupiti na tlo Republike Hrvatske. No pravda uvijek nađe put pa makar nekad i malo kasni. Suđenje generalima trajalo je 303 radna dana, a ispitano je 143 svjedoka.

I dok su oni koji su napadali naše gradove, naša sela i ubijali naše vojnike, žene, djecu i starce u Haagu dobivali mizerne kazne, prošle je godine Markač osuđen na 18, a Gotovina na 24 godine. Domovinski je rat proglašen zločinačkim pothvatom. Obrana naše zemlje, naših domova, proglašena je zločinom. Teška presuda za sve one koji su izgubili sve što su imali u ratu, ali teška presuda  za sve Hrvate. Danas je pak situacija potpuno drugačija. Ponos je ispunio svaki kutak Hrvatske. Naša zemlja i naši branitelji oslobođeni su svih optužbi.

Bila sam klinka kada je rat harao Hrvatskom, a naše Zagorje, srećom, rat nije osjetilo u tolikoj mjeri. No nekima je rat uništio život, pobio obitelji i srušio kuću. Sunce je postalo mrak. Život je postao neizvjesnost. Zemlju je bilo potrebno braniti jer neki drugi tvrdili su da nije naša i da nemamo pravo na nju. Presudom je rat konačno gotov. I to nije floskula. Sam je general Gotovina rekao da je rat prošlost, a okrenuti se treba budućnosti. Svi ćemo se time složiti, ali budućnosti se možemo okrenuti tek sada kada nam je priznato da smo se branili, a ne napadali.

Na nekoliko dana Hrvatska je postala jedno, disala je kao jedno biće. U vrijeme problema koji nas zasipaju sa svih strana, ovo je maleni tračak nade da istina i pravda uvijek pobijedi. Iz generala zrači pozitivna energija, poruke nade i ljubavi.

Takve poruke mogu slati jedino i isključivo osobe koje su vjerovale u svoju nevinost i koje su upravo zbog toga vjerovale da će istina biti dokazana. Sloboda je najveće blago, a bez svih branitelja, generala i onih koji su na bilo koji način sudjelovali u ratu mi to blago ne bismo mogli uživati. Sve žrtve položene za domovinu nakon presude dobile su smisao. Potpun smisao. Čovjek bez domovine, bez svog jezika i kulture ne postoji. Upravo nas to razlikuje od drugih. To nas čini ponosnima!

Sve ratne strahote lakše će se zaboraviti sada kada nam je priznato da nismo zločinci, da nismo agresori…Ovo je jedan od onih dana kada smo malo više nego druge dane ponosni što smo Hrvati. Jedna pjesma, a nije domoljubna, kaže: Sve ti nebo vrati, netko gore to vidi sve… Da, vidimo je. I riješio nepravdu.