Skoro će izbori za predsjednika HDZ-a, a skoro će izbori i za predsjednika SDP-a. U izboru za predsjednika  HDZ-a pojavilo se  pet kandidata, a u izboru za predsjednika SDP-a pojavio se jedan. I stvarno, što se to događa? Kako  stranka koja se kune u demokratičnost izbora može imati samo jednog kandidata za čelnu funkciju.

„Milanović je najbolji i tu nema pogovora“ reći će vam SDP-ovci i time obrazlagati deficitarnost kadrova u izboru za najvažniju funkciju u stranci. Što uopće znači „nema pogovora“? Kakve su to zadane vječne istine kojima su opčinjeni socijal demokrati? Nema pogovora zvuči Kimilsungovski i potpuno je nejasno kako je voljeni vođa  opčinio 30 hiljada ljudi, a toliko na ovome svijetu naovdno ima onih koji SDP-u plaćaju članarinu. „Milanović je dobio izbore, Milanović je SDP digao s 33 na 60 mandata, Milanović ima vlast i zbilja bi bilo glupo da mu se u ovom trenutku bilo tko u stranci suprotstavlja.

Bio bi to čisti egzibicionizam bez  političkog pokrića tvrdi mi ovih dana jedan ministar u Milanovićevoj vladi“ Kao prvo ne znam zašto zanemaruje egzibicionizam kao potencijal bavljenja politikom?

Egzibicionisti mogu bit zanimljivi politički vukovi  premda njihovi motivi nisu nužno pragmatični i politički utemeljeni, tj društveno prihvaljivi.  Autsajderi egzibicionisti na neki način mi se i sviđaju. Jer nitko me ne može uvjeriti da u SDP-u nema nezadvoljnih , da nema onih koji u sebi misle „ja bih bolje od Milanovića“. Ima ih sigurno,ali to što se ne žele pokazati samo svjedoči o naravi partitokracije u kojoj se ne smiješ zamjeriti vođi jer onda na dulji vremenski period riskiraš nemilost i šikanu.

ČAČIĆ  VODI  SDP

Jebeš stranku koja u svojim redovima nema bar jednog šaljivčinu koji bi se suprotstavio svemoćnom Milanoviću i tako barem fingirao neizvjestnost izbora kod socijaldemokrata. Jebeš stranku koja u svojim redovima nema bar nekog tko bi stao uz bok Milanoviću i unutarstranačke izbore iskoristio da Zokiju javno ukaže na činjenicu da mu je Čačić preuzeo inicijativu, da mu vodi unutarnju i vanjsku politiku, da je agilniji od njega po svim pitanjima i da jednostavno kaže „Ljudi, ja sam bolji od Milanovića: zauzdat ću Čačića, odustat ću do imenovanja poslušnih na čela javnih poduzeća, promijenit ću ugovor s Vatikanom, podržat ću Jovanovića u smjeni Markovića i Mamića itd.itd“ Međutim u ovom trenutku takvog u SDP-u nema.

Svi kalkuliraju, svi se žele dodvoriti velikom vođi, svi vode računa o tome što će biti sutra i zato je izbor za predsjednika SDP-a pomalo farsičan. Tu farsu nužno ne potiče sam Milanović već poltronski karakter ljudi koji ga okružuju i koji mu se u ovoj prilici plaše bilo što reći i to samo zbog toga jer je pobijedio na izborima.

Divno je pobijediti na izborima,ali to ništa ne znači. Pa nije li Churchil imao iza sebe veliku pobjedu u ratu ,a zatim glatko izgubio palrlamentarne izbore. Donio je Englezima slobodu,ali dalje nije znao.

KOSOR  ISPRED  MILANOVIĆA

Dakle, ključno pitanje ovoga teksta je „zašto stranke prakticiraju demokraciju tek kada im loše ide“ Zašto HDZ sa svim svojim dinastijskim sukobima, podmetanjima i prljavim vešom u ovom trenutku izgleda demokratičniji nego SDP. Kako to da će ljudi koji su do jučer kritizirali autokratski način vladanja  Jadranke Kosor već danas naći riječi opravdnja za one mane show Zorana Milanovića.?

Nema tu smislenog odgovora osim da su ljudi kvarljiva roba koja više vodi računa o vlastitim interesima nego o idealima. Skori izbor predsjednika SDP-a, jučer izbor predsjednika HNS-a (također je bio sam jedan kandidat) primjer su autokracije,a a izbori za predsjednika HDZ-primjer su demokracije. Nema se tu više što dodati i oduzeti. Čudno,al je tako.