Brižan otac zove me u deset navečer i smirenim glasom objašnjava da nije u redu da u Zagorskom listu i Zagorje.com-u pišem loše o njemu jer ga uopće ne poznajem. Kostelić kaže da sam ga prije pisanja trebao nazvati i da bih shvatio da je brižan otac. A o čemu se zapravo radi?.

Prije dva tjedna na ovom mjestu pisao sam o identitetu i o tome kako je to za mene neuhvatljiva stvar. Kao primjer spomenuo sam uspjehe obitelji Kostelić s kojim se nikako ne mogu identificirati jer ne vidim po čemu sam ja to zaslužan za njihove medalje. Među ostalim kažem „ uspjeh obitelji Kostelić je  postignut odricanjem koje nikako ne bih priuštio svojem djetetu.

Štoviše, ne bih bio ponosan na sebe kao oca da dijete godinama tjeram da se smrzava i spušta niz planinu samo zato da bi jednom bilo najbolje u relativno ograničenom poslu“. Ta rečenica najviše je zasmetala oca Antu i u kasni sat najpoznatiji hrvatski trener objašnjava mi da nije monstrum, da voli djecu i da je  normalan čovjek.

Zvuči iskreno, ne diže intonaciju, za razliku od većine javnih istupa djeluje lirski i na trenutak  ga zamišljam kako uspavljuje djecu... dao bih mu u svoje.

Dakle, nisam htio čovjeka uvrijediti,  pitanje roditeljstva jedno je od osjetljivijih i pomalo mi je neugodno što sam uopće bio u prilici slušati oca koji mi govori da je otac. Oče Ante, htjedoh reći da ja svoje dijete ne bih izlagao zimi i to je sve. Vaš  put je vašj put i ako vaša djeca nemaju primjedbe na djetinjstvo nekorektno je od mene da se miješam.

ČOVJEK  BEZ  ILUZIJA

Međutim nešto drugo puno je zanimljivije. Komentirajući  dio teksta u kojem pišem da nema Hrvata i Srba, Zagoraca i Dalmatinaca, da biti Hrvat ili Srbin ništa ne znači, da je nacionalna pripadnost iluzija i da nikome ne pripadam Kostelić me upitao „pobogu, kakav ste vi to čovjek, kako možete živjeti bez iluzija“?

Mogu Ante, relativno je lako. Nemam iluzija u vezi nacije i vjere, nemam iluzija u vezi domovine i države,a sve druge iluzije salijeću me neprestano. Ali da ne duljim,  evo stihova u kojima vas besramno iskorištavam za svoju egzistencijalističku rezignaciju dokazujući da smo i vi i ja braća po oružju ili po muci ako ste raspoloženi za patetiku. Dakle...

NEMIR
rođen sam u Vojvodini
i kad čujem pjesmu
Dunave, Dunave
osjetim nostalgiju

međutim, Vojvodinu nisam vidio 30 godina
i ruku na srce nemam ništa
ni s Dunavom,ni s alasima

u stvari ni s kim nemam ništa
nemirno mi srce,
nisam nigdje i ne znam kud ću
al kako su takvi stihovi nenarodni
pronaći ću se u rečenicama
Ante Kostelića
koji iako siguran u narod i u skijanje
u jednom intervjuu rezignirano zaključuje

„život često izgleda tužno
kao sumrak oblačnog zimskog dana
kao rutina dosadnih ponavljanja
i što ja imam pričat o njemu
u želji da nešto kažem
prije nego se pozornica isprazni“