Studeni je mjesec bolnih sjećanja u hrvatskome Podunavlju, posebice Vukovaru u kojemu je tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku poginulo najmanje 1739 osoba , od čega 729 pripadnika oružanih snaga, policije i Civilne zaštite te 458 civila. Najveći je zločin počinjen na Ovčari, gdje  je agresor nekadašnji hangar VUPIK-a pretvorio u logor Vukovaraca u koji je 20. studenoga 1991. dovezeno više od 260 hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice, među kojima su bili ranjenici, liječnici i medicinsko osoblje. Na tome mjestu danas se nalazi spomen dom Ovčara, kojeg je  u petak, 5. studenoga, posjetilo pedesetak članova Udruge umirovljenika Zlatar, s nekolicinom članova zlatarske Udruge vinara i vinogradara „Pajdaš“. Oko kilometar od hangara čekala ih je usred oranica iskopana jama. Njih 200 smaknuto je  i zakopano bez ikakva obilježja. Kod  spomen obilježja mjesta masovne grobnice  zagorski izletnici zapalili su svijeću. Posjetili su i Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., kao i vodotoranj, simbol stradanja i otpora grada tijekom Domovinskoga rata.

Ilok, najistočniji grad Hrvatske, također je proživio tužnu ratnu sudbinu, čije je stanovništvo bilo protjerano iz svojih kuća. Među malim brojem Hrvata koji su ostali u Ioku bio je i franjevac Marko Malović, jedini katolički svećenik koji je ostao u Iloku i jedini na cijelom okupiranom području hrvatskoga Podunavlja. Redovito je obavljao svećeničke dužnosti, bez obzira što je doživljavao prijetnje i pokušaje fizičkog napada.  O tome je napisao knjigu „Ostajemo u Iloku“. Crkvu sv. Ivana Kapistrana, uz koju je franjevački  samostan, izletnici su također posjetili. Fra Antun Hajmiler upoznao je prisutne s djelovanjem sv. Kapistrana koji je posljednje dane života proveo u Iloku.

Neizostavan je bio i posjet iločkim podrumima,  u kojima  su  sudionici cjelodnevnog izleta   upoznati s dugom vinarskom i vinogradarskom tradicijom iločkoga podneblja. Kušanje njihova glasovita traminca se podrazumijeva.