Prethodni članak
Sljedeći članak

'Ne postoji neko nebesko osiguravajuće društvo. Svi smo jednako podložni nevoljama i bolestima'

Donosimo intervju s vlč. Milanom Juranićem, župnikom u Zagorskim selima i dobrim poznavateljem ljekovitog bilja i njegove uporabe kroz povijest, o pandemiji koronavirusa


Razgovarali smo s vlč. Milanom Juranićem, župnikom u Zagorskim Selima i dobrim poznavateljem ljekovitog bilja i njegove uporabe kroz povijest.

ZL: Koronavirus došao je i do nas. Nije ugodno gledati ljude s maskama na licu. Što vi na to velite i kako su se u davnini ljudi štitili od takvih neizlječivih bolesti?

Juranić: U pravu ste. Nije ugodno gledati sva ta osiguranja koja nekako naliče na davno zaboravljena vremena kada su Europom i svijetom harale epidemije kuge, kolere i druge neizlječive bolesti, a lijeka nema. Možda smo čak i malo preoholi. Znate kako se dosta često kao mantra ponavlja: Pa nismo u Srednjem vijeku, živimo u dvadeset i prvom stoljeću, a ne znamo koliko možda u nekoj rezervi čuči opasnih virusa koji bi nas mogli ako ne dokrajčiti, a ono desetkovati, a da lijeka za njih možda neće biti.

ZL: Spomenuli ste velike epidemije kuge i kolere koje su nekad davno poharale cijele gradove i pokrajine. Kako su se onda ljudi borili protiv toga zla i jesu li uopće znali o čemu se radi jer nije bilo tehnike i saznanja koju mi danas imamo?

Juranić: Kako god da nije postojalo znanje niti aparatura kojom bi se uzročnik mogao identificirati, postojala je jasna spoznaja da se radi o zarazi koja se prenosi dodirom i zato su postojala posebna odijela, napose za liječnike. Oni su nosili posebni kostim. Izumio ga je Charles de Omre 1619. u Parizu, pa se zatim njegova uporaba proširila diljem Europe. To zaštitno odijelo bilo je sašiveno od teške tkanine, maskom sa staklenim očima i dugim kljunom. Taj kljun je izgledao posebno groteskno, a u njega se stavljalo ljekovito bilje i začini koji su štitili od zaraze. Za to su koristili: matičnjak, mentu, kamfor, klinčić, opijum, smirnu, ružine latice, a i jantar. U ruci su imali drveni štap kojim bi pregledavali pacijente da ne dođe do dodira. Nije se ulazilo u trgovine, nego se kruh i ostale namirnice davao kroz prozorčić, a bakrenjaci su se potapljali u jaki ocat ili rakiju. Postoji legenda o četiri lopova koji su u 16. st. u Francuskoj za vrijeme kuge okradali one koji su umrli od kuge. Zaraženi su sve vrijednosti; novac, zlato, dragulje i ostalo obično držali u platnenim vrećicama oko vrata. Niti jedan se od tih lopova nije zarazio, pa su pod vješalima priznali da su u jakom vinskom octu namakali kadulju, timijan, ružmarin pelin i češnjak. Tim maceratom mazali su ruke i tijelo, a preko lica imali su privezanu krpu umočenu u taj rastvor. To je originalni recept je prema izvornoj predaji. Danas se, doduše, pod nazivim Četiri lopova, nude proizvoljni pripravci koji s originalom baš i nemaju neke veze.

ZL: Velečasni Juraniću, što mislite, nije li to neka Božja kazna?

Juranić: Kada se tako nešto strašno počne događati, ljudi često razmišljaju na taj način. Kada bi to bila neka kazna, recimo za zlodjela koja ljudi čine pa jedni druge izrabljuju. Bogati iskorištavaju sirotinju. Nemoćni su žrtve moćnika... Onda bi Božja kazna snašla najvjerojatnije počinitelje, a ne i žrtve. Ne postoji neko nebesko osiguravajuće društvo. Svi smo jednako podložni nevoljama i bolestima. Kako čitamo u Bibliji, čovjek je poput trave koja danas cvate i zeleni se, a već sutra se osuši i više je nema. Zato bi iz svega trebalo ponajprije izvući pouku da tako živimo da sutra možemo mirne savjesti stati pred lice Božje.

ZL: Približava se najveći kršćanski blagdan Uskrs, a zaraza se tek razbuktava. Zabranjena su sva okupljanja kao i izlasci. Što preporučiti vjernicima, na koji način mogu ipak dostojanstveno proslaviti Kristovo uskrsnuće?

Juranić: Prema svemu sudeći, imat ćemo Uskrs. Prošla su stoljeća od kako se tako nešto nije dogodilo, ali u najgorem mogućem scenariju postoji nada i način kako u dobokoj vjeri proslaviti sveta uskrsna otajstva. Naš nadbiskup pozvao je vjernike na molitvu, posebno molitvu svetom Josipu, zaštitniku našeg naroda. Umjesto crkava koja su u vrijeme Uskrsa uvijek bile pune vjernika, duh Uskrsa unesimo u svoje domove. Obitelj u vlastitom domu crkva je u malom. Posebno na Veliku subotu navečer, kada se inače slavilo Kristovo uskrsnuće, budimo zajedno u molitvi. Neka mladi iz Evanđelja čitaju o muci i uskrsnuću Gospodnjem. Molimo krunicu i druge prigodne molitve iz molitvenika. Prije i poslije jela molimo zajednički, a na Veliku subotu ili na Uskrs neka domaćin ili domaćica na trenutak preuzme svećeničku službu u smislu da blagoslovljenom vodom poškropi hranu koja se inače nosi na blagoslov u crkvu. Preporuča se otpjevati Kraljice neba. Tako će Duh Uskrsloga ostati među nama, hrabriti nas i pomagati nam da na zlo koje nas je snašlo odgovorimo solidarnošću i dobrotom - rekao je na kraju naš sugovornik vlč. Milan Juranić.

Još članaka iz "Zagorska sela"

Facebook